Koncerti
Ja sam zadnji romantik na ovom svetu…
Dukat nije progovorio ni jedne reči do poslednje pesme regularnog dela koncerta. Nikome to nije smetalo u prepunom KC Gradu (350-400, po prodatim kartama i spisku), jer za ulazak u muziku Stray Dogga iz spoljašnjeg sveta nije poželjna nikakva distrakcija. Svaka direktna verbalna komunikacija bi samo narušila prepuštanje publike.
Ređale su se pesme prilagođene ovom mestu i ovom trenutku. Sa prvog albuma čuli smo „Drunk“, „Almost“ i „Crimson Moon“, sa drugog „Disappear“, „Time“, „Fire’s Never Wrong“ i „1 2 3“, sa trećeg „Away“, „Blind Love“ i „No One But You“ i, sasvim logično, najviše, čak osam pesama sa četvrtog, čija je promocija i bila te večeri. Jedina koja nije izvedena je bila „Too Much Madness“. Izvedena je, kao jedan od biseva, i „Nebeska Tema“ Vlade Divljana. Dakle, ukupno devetnaest pesama, u aranžmanima potrebnim za postizanje rok ugođaja. To jer jedna od lepih osobina Stray Dogga – prilagodljivost. Ako sviraju u rok klubu, sviraju sirovi rok. U koncertnoj dvorani – sofisticirani rok. U kulturnom centru sa sedećim mestima – akustična svirka! Neke pesme imaju više različitih aranžmana, pa se mogu čuti u svakoj od tih prilika, neke su samo za neku od njih. Stare pesme su izvedene standardno dobro, uz Dukatovo besprekorno pevanje ove večeri. Njegovi i Markovi gitarski dueli koji su ranije bili prilično neravnopravni (Marko je dominirao) sada već počinju da liče na one vatromete Duane Allmana i Dickie Bettsa iz Allman Brothers Banda (dobro, de, samo kažem da liče!), čak je sličan i taj „bluesy feeling“. Nisu pesme Stray Dogg formalni bluz, ali taj „feeling“ je nemoguće ne primetiti, posebno u živoj izvedbi.
Long Live The King!
Nešto se dogodilo za ovih godinu dana, od novembra 2017. i nastupa Kralja Čačka na prvom "Zvuku Beograda" na istom ovom mestu. Nešto se dogodilo sa njegovom popularnošću. Tada je bilo prisutno, koliko se sećam, oko 400 ljudi. Godinu dana kasnije, karte su planule u rekordno kratkom roku pa je Amerikana sala bila ispunjena kao retko kada (sličnu gužvu pamtim samo na nedavnom takođe rasprodatom humanitarnom koncertu Eve Braun), po mojoj proceni bilo je osam stotina prisutnih. Dakle, došlo je do tog željenog skoka – povećanja broja posetilaca bez pravljenja bilo kakvih kompromisa. Muzika Kralja Čačka, brušena više od deset godina po beogradskim klubovima, novim albumom je dovedena na onu poziciju kojoj jer Nenad Marić sve vreme težio a koju je vrlo teško dostići – da istovremeno bude i alternativna i prihvatljiva širem krugu publike. Tu novu publiku je po mom mišljenju „zahvatio“ iz mase koja podržava Darka Rundeka i Đorđa Balaševića (da se manemo onog već dosadnog, uostalom i ne baš tačnog, poređenja sa Tom Waitsom). Nemojte odmah da se žestite, polako, objasniću!
Mala pričaonica horora
Kada je David Ackles 1972. godine snimio kultni American Gothic album, nije ni sanjao da će se jedan podžanr kantrija zvati po njemu (verovatno je tada mislio: po meni se ništa neće zvati). Kako god, ono što su nam te srede uveče priredili The Handsome Family može s punim pravom poneti to časno ime, koje su u književnosti proslavili Edgar Alan Poe, Nathaniel Hawthorne, William Faulkner, Erskine Caldwell, Carson McCullers, Flannery O’Connor, Toni Morrison, da navedem samo najpoznatije. Lista muzičara tog podžanra je podjednako impresivna: Tav Falco, Slim Cessna, 16 Horsepower, The Gun Club, Dr. John, Jim White, Bonnie Prince Billy… Glavni junaci ovog teksta su potpuno zasluženo u ovom elitnom društvu.
Koncert povodom promocije knjige poezije “Smešna muka”
Ustanova culture Vuk Karadžić nije baš često primal rokere u svoje okrilje. Da li je ova promocija promena politikete kuće ili tek eksces kakav se, istina, već događao u prošlosti, pokazaće vreme koje je pred nama. Možda su samo izdavač “Kornet”, ili Mladenović, hteli da izmeste događaj na proctor koji nije uobičajen, koji je van tokova kretanja sada već prilično smanjene rok populacije. Događaj se odvijao na sceni “Kult” koja je, po slobodnoj proceni, mogla da primi, tog četvrtka, nekih dve stotine “duša”. I primila ih je otprilike toliko.
Promocija je počela razgovorom Pavla Ćosića (sa strane izdavača) i autora pesama Borisa Mladenovića. Prilično neformalan razgovor, tokom koga se činilo da je obojici učesnika bilo pomalo neprijatno. Ipak, saznali smo da opštepoznati i svimaomiljeni Bomla više ne postoji, da se od te večeri nosilac tog nedragog mu nadimka odaziva isključivo na svoje pravo ime – Boris Mladenović. Ni meni se taj nadimak nije sviđao jer uopšte nije pristajao njegovom nosiocu – Boris Mladenović je u svakom pogledu “veći” od doskočice Igora Brakusa koji je nekada davno spojio prve slogove njegovog imena i prezimena.