Već u prvih nekoliko numera sa aktuelnog albuma „Star Wars“ bilo je jasno da će zvuk biti svjetski, da su članovi benda „intenzivno“ inspirisani (između ostalog i samim Kotorom), da se frontmen Džef Tvidi nasmiješio nekoliko puta u tih nekoliko prvih minuta, da su sve gitare – a mijenjali su ih redom praktično nakon svake pjesme-  a specijalno one Nels Klajna, napunjene ukroćenim električnim munjama, da je ritam sekcija savršena, da će nešto zaista specijalno i neprepričljivo da se desi...

I desilo se, već negdje nakon dvadesetak minuta kad je počela gruvajuća „Art of Almost“ koja je svojim pulsirajućim tempom u isti mah hipnotisala publiku i podigla razinu the Koncerta - od izvanrednog do nezaboravnog nastupa! To potvrđuje još barem nekoliko antologijskih verzija pjesama od kojih je većina zvučala bolje nego na studijskim snimcima, zbog žestine aranžmana i izuzetne izvođačke energije, a pojedine čak bolje nego na koncertnim snimcima koji su nam dostupni duž interneta: veličanstvena verzija „Via Chicago“ sa gitarskom grmljavinom koja povremeno dekonstruiše prekrasnu melodiju jedne od najljepših Wilco pjesama, emocionalno naelektrisana „Handshake Drugs“ tokom koje je počela kratka kiša a i ja, priznajem, (is)pustih kap ili dvije radosnice (ne, nisu to bile samo kišne kapljice), uvijek pouzdano očaravajuće „Hummingbird“ i „Jesus Etc.“, suštastvena „Spiders(Kidsmoke)“ koja u sebi sumira svu modernost rokenrol benda za XXI vijek, pa do nevjerovatne verzije „Impossible Germany“ u kojoj je svojih pet minuta, a i mnogo više imao glavni gitarista koji je, ako mene pitate, bio zvijezda drugog dijela večeri..

Mister Klajn je, zapravo, preuzeo dominaciju u poslednjoj trećini koncerta i odsvirao solaže koje Crna Gora uživo nije „čujala“. Ono što oduševljava kod Nelsa je to što je njegov nemjerljivi talenat, u čije smo se razmjere itekako mogli uvjeriti, u toj mjeri ukroćen i nerazmetljiv da mu je dovoljno tridesetak sekundi da iz „dubine duše“ svoje gitare iznese solo i uznese ga toliko visoko da eho ostane da odzvanja u svim perceptivnim čulima ( u mom slučaju zabezeknutog) slušaoca! Intresantan mu je i govor tijela dok svira, sa očiglednim uživanjem bez premca, za razliku od povučenog, fizički nenameljivog Džefa koji se predaje Pjesmi i stihovima, pjevajući u kontinuitetu krasno i emotivno , a da i ne pominjemo toplinu klavijatura, bas(istu) koji je briljirao više puta te više nego raspoloženog bubnjara dok tokom puna dva sata „drži dizgine u svojim rukama“

Tvidi je iznenadio sa suptilnom „California Stars“ a potpisnika ovih redova naročito sa „Box Full of Letters“, jednom od najljepših numera sa debi albuma „A.M“, koja je kulminirala u svom punokrvnom alt.country sazvučju. Taj alternativni kantri oreol uopšte nije bio prisutan koliko smo možda očekivali, a potpuno u skladu sa njihovom novomilenijumskog art rock poetikom - doživjeli smo ono što se može sabrati u tri ključne riječi : ESENCIJA MODERNOG ROCKANDROLLA. Malo je aktivnih rock bendova koji bi mogli da nam priušte takvu zadovoljštinu, a ukoliko muziku ne sagledavamo u komercijalnim kategorijama samo još nekoliko bendova na svijetu -sa tim „svetim“ predznakom Rock- bili bi jednako aktuelni i neponovljivi.

Šta mislite, da li bi Radiohead, na primjer, privukao mnogo veći broj publike iz Crne Gore? Možda nekoliko hiljada više, bojim se, što je apsolutno tužno i uznemirujuće. Koncert grupe Wilco, ponovimo još jednom, bio je besplatan a od oko 1500 prisutnih (koliko procjenjuju organizatori) makar polovina su bili stranci, čak bi poneko pomislio da je bilo više Beograđana nego li Kotorana ( u prvim redovima sasvim sigurno)...

Možemo li, s tim u vezi, uopšte sagledati razmjere kolektivne neukosti, čak i u domenu subkulture –iako bi muziku Wilco mirne duše mogli uvrstiti u kulturni događaj prvog reda – u okviru koje nove generacije kontinuirano bivaju tovljene neukusnim i kič sadržajima, turbo vidovima ne samo odurnog balkanskog folka nego i turbo-elektronikom koja često, a bez ikakve umjetničke vrijednosti, puni neke druge festivalske prostore?

Sa druge strane, ipak nije sve izgubljeno, jer pored pravih fanova starije i srednje generacije, na Koncertu decenije su uživali i neki novi klinci, pa čak i dječica mudrih roditelja ( njihovoj pratnji naravno), u kojima je sjeme neke ljepše budućnosti.

Možda Crna Gora nije bila spremna za Wilco, ali nećemo gubiti Nadu ako organizatori SeaRock festivala nastave u istom pravcu, ovako ujednačenim kvalitetom i sa organizacijom kojoj zaista nemamo što zamjeriti, te posvećenošću iskrenih ljubitelja kvalitetne Muzike koji su, baš kao i mi ostali, uživali prepunog srca, uživo zavedeni i zadivljeni.