Crna Gora nije bila spremna za Wilco i "Koncert decenije"

26 jun 2016
Author :  

foto: Nenad Ćosić

Svima koji nisu slušali ili, pak, čuli za jedan od najznačajnijih rock bendova današnjice, pri tom najvjerovatnije na vrhuncu karijere, najava organizatora SeaRock festivala da će Wilco u Kotoru prirediti „koncert godine“ mogla je zazvučati pomalo pretenciozno. Dva dana nakon the Koncerta, kad su se slegli svi utisci, kad su se razbistrila srca od euforije što smo uopšte doživjeli gostovanje jednog tako moćnog benda koji nikada nije postao dio mainstream-a, niti mu je to bila namjera, jedino što možemo posvjedočiti jeste da smo punim čulima proživjeli jedan od najboljih koncerata poslednjih ko zna koliko godina.

Već u prvih nekoliko numera sa aktuelnog albuma „Star Wars“ bilo je jasno da će zvuk biti svjetski, da su članovi benda „intenzivno“ inspirisani (između ostalog i samim Kotorom), da se frontmen Džef Tvidi nasmiješio nekoliko puta u tih nekoliko prvih minuta, da su sve gitare – a mijenjali su ih redom praktično nakon svake pjesme-  a specijalno one Nels Klajna, napunjene ukroćenim električnim munjama, da je ritam sekcija savršena, da će nešto zaista specijalno i neprepričljivo da se desi...

I desilo se, već negdje nakon dvadesetak minuta kad je počela gruvajuća „Art of Almost“ koja je svojim pulsirajućim tempom u isti mah hipnotisala publiku i podigla razinu the Koncerta - od izvanrednog do nezaboravnog nastupa! To potvrđuje još barem nekoliko antologijskih verzija pjesama od kojih je većina zvučala bolje nego na studijskim snimcima, zbog žestine aranžmana i izuzetne izvođačke energije, a pojedine čak bolje nego na koncertnim snimcima koji su nam dostupni duž interneta: veličanstvena verzija „Via Chicago“ sa gitarskom grmljavinom koja povremeno dekonstruiše prekrasnu melodiju jedne od najljepših Wilco pjesama, emocionalno naelektrisana „Handshake Drugs“ tokom koje je počela kratka kiša a i ja, priznajem, (is)pustih kap ili dvije radosnice (ne, nisu to bile samo kišne kapljice), uvijek pouzdano očaravajuće „Hummingbird“ i „Jesus Etc.“, suštastvena „Spiders(Kidsmoke)“ koja u sebi sumira svu modernost rokenrol benda za XXI vijek, pa do nevjerovatne verzije „Impossible Germany“ u kojoj je svojih pet minuta, a i mnogo više imao glavni gitarista koji je, ako mene pitate, bio zvijezda drugog dijela večeri..

Mister Klajn je, zapravo, preuzeo dominaciju u poslednjoj trećini koncerta i odsvirao solaže koje Crna Gora uživo nije „čujala“. Ono što oduševljava kod Nelsa je to što je njegov nemjerljivi talenat, u čije smo se razmjere itekako mogli uvjeriti, u toj mjeri ukroćen i nerazmetljiv da mu je dovoljno tridesetak sekundi da iz „dubine duše“ svoje gitare iznese solo i uznese ga toliko visoko da eho ostane da odzvanja u svim perceptivnim čulima ( u mom slučaju zabezeknutog) slušaoca! Intresantan mu je i govor tijela dok svira, sa očiglednim uživanjem bez premca, za razliku od povučenog, fizički nenameljivog Džefa koji se predaje Pjesmi i stihovima, pjevajući u kontinuitetu krasno i emotivno , a da i ne pominjemo toplinu klavijatura, bas(istu) koji je briljirao više puta te više nego raspoloženog bubnjara dok tokom puna dva sata „drži dizgine u svojim rukama“

Tvidi je iznenadio sa suptilnom „California Stars“ a potpisnika ovih redova naročito sa „Box Full of Letters“, jednom od najljepših numera sa debi albuma „A.M“, koja je kulminirala u svom punokrvnom alt.country sazvučju. Taj alternativni kantri oreol uopšte nije bio prisutan koliko smo možda očekivali, a potpuno u skladu sa njihovom novomilenijumskog art rock poetikom - doživjeli smo ono što se može sabrati u tri ključne riječi : ESENCIJA MODERNOG ROCKANDROLLA. Malo je aktivnih rock bendova koji bi mogli da nam priušte takvu zadovoljštinu, a ukoliko muziku ne sagledavamo u komercijalnim kategorijama samo još nekoliko bendova na svijetu -sa tim „svetim“ predznakom Rock- bili bi jednako aktuelni i neponovljivi.

Šta mislite, da li bi Radiohead, na primjer, privukao mnogo veći broj publike iz Crne Gore? Možda nekoliko hiljada više, bojim se, što je apsolutno tužno i uznemirujuće. Koncert grupe Wilco, ponovimo još jednom, bio je besplatan a od oko 1500 prisutnih (koliko procjenjuju organizatori) makar polovina su bili stranci, čak bi poneko pomislio da je bilo više Beograđana nego li Kotorana ( u prvim redovima sasvim sigurno)...

Možemo li, s tim u vezi, uopšte sagledati razmjere kolektivne neukosti, čak i u domenu subkulture –iako bi muziku Wilco mirne duše mogli uvrstiti u kulturni događaj prvog reda – u okviru koje nove generacije kontinuirano bivaju tovljene neukusnim i kič sadržajima, turbo vidovima ne samo odurnog balkanskog folka nego i turbo-elektronikom koja često, a bez ikakve umjetničke vrijednosti, puni neke druge festivalske prostore?

Sa druge strane, ipak nije sve izgubljeno, jer pored pravih fanova starije i srednje generacije, na Koncertu decenije su uživali i neki novi klinci, pa čak i dječica mudrih roditelja ( njihovoj pratnji naravno), u kojima je sjeme neke ljepše budućnosti.

Možda Crna Gora nije bila spremna za Wilco, ali nećemo gubiti Nadu ako organizatori SeaRock festivala nastave u istom pravcu, ovako ujednačenim kvalitetom i sa organizacijom kojoj zaista nemamo što zamjeriti, te posvećenošću iskrenih ljubitelja kvalitetne Muzike koji su, baš kao i mi ostali, uživali prepunog srca, uživo zavedeni i zadivljeni.

5677 Views
Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio