Muzički festivali mogu biti mali i veliki. Ali do sada je već postalo jasno, bar onim istinskim prijateljima muzike, da ih takvima ne čine finansijska sredstva, već izbor izvođača. Festival Novi Val iz Budve, koji već treću godinu za redom raste kvalitativno, može poslužiti kao dokaz. Malo nezgodan termin, kad ljeto već počinje da se hladi, s jedne strane mu ne pruža priliku da se omasovi po svaku cijenu, a s druge strane biranoj publici daje poseban prostor.
I do sada je na svakom izdanju ovog festivala bila izražena dominacija ženske muzičke snage (podsjetiću na Saru Renar, Anu Ćurčin i Punčke sa zadovoljstvom), a ovog puta čak tri sjajna ženska glasa (i stasa) možemo vidjeti i čuti u dvodnevnom druženju na otvorenoj sceni između crkava, unutar budvanskog Starog grada. Naravno, ne samo ženska.
Džez uvijek zvuči kao neko savršeno zagrijavanje.Uvijek je prijatno i nekako nedefinisano ograničenjima, ne staje u kajdanke i može da raznese, a da ne znam ni kad ni kako se to dogodilo. Slaba sam na džez, iako malo o njemu znam.
Kažem, sjajno ritmičko zagrijavanje, jer baš tako zvuči bend Vasila Hadžimanova koji nas uvodi u nastup Bisere Veletanlić. Ne voli da joj se napominje broj godina, ali pamti je toliko generacija nepovezanih interesovanjima među sobom, da je divljenje jedino što mi pada na pamet. A nikad do subote naveče nije bila ovdje, u Crnoj Gori, da pusti svoj glas. Bedem Fest, a prije svega direktor festival Petar Šundić, su uspjeli da priušte jedno emotivno zagrijavanje gorštačkim srcima. Ta upornost Petra Šundića će biti lajtmotiv nastupa ove istinske dame, o tome će pričati u pauzama između pjesama jednako kao o autoru čiji je rad najviše puta izvela te noći – Korneliju Kovaču.
Druge večeri Bedem Festa sam fokusirana na ostvarivanje davnašnjeg sna: Love Hunters uživo. Svi pokušaji da ih vidim van Crne Gore su arhivirani kao propali, i onda je „brijeg došao Muhamedu“ ili ih je doveo festivalski tim Bedem Festa, a to dođe na isto.
Ono što je u nazivu benda mogla biti i slučajno složena konstrukcija koja je u trenutku zazvučala dobro, zapravo je najsnažnije motivaciono polazište u kompletnom opusu novosadskog punk rock cirkusa. Ovo „cirkus“ je simbolično. Znate kako klovnovi imaju docrtan široki osmijeh, a iznutra se lome dok ne postanu prašina? Eto ih, lovci na emocije koji podižu publiku na noge i plačnim glasom odvajaju srce od sopstvenog tijela da vrate ljubav za ljubav.
Milan Mumin je balkanski muškarac u svojoj najjednostavnijoj verziji (metaforički, jer samo tako i umijem). Grub vokal, gotovo nerazgovjetan, posebno u ovakvim situacijama kad dio onog što se pjeva odnese žamor iz publike, dio odnese vjetar, a malo i uzbuđenje koje se spaja na ivici bine, a emituje se sa obije strane. Ostane na kraju dovoljno za one koji znaju sve dirljive riječi na lošem engleskom, tvrdom toliko da bi parao uši u svakodnevnom govoru. Ovako ga razlažu melodične podloge i suptilna priroda onoga ko pjeva. Kažem, muzička slika balkanskog muškarca, koji će nerijetko nakon drugog refrena čak i recitovati, nespretno, ali iskreno, ubijediti bilo koga da mu je stalo, ne samo do žene (evo, ovdje se već i pjesama dotičem), već i do cijelog svijeta - kakav je da je, naš je i učinimo nešto s tim.
Moje prvo sjećanje na Zagreb je čovjek s kaubojskim šeširom u nekom uskom hodniku tržnog centra koji svira gitaru, pjeva „Green Grass of Home” i moj otac mu stavlja novac u kutiju od gitare. Prvo sjećanje na Beograd su majka i sin sa harmonikom. Ona je pjevala Lolu Novaković. Gledala sam na Trgu Bana Jelačića i cijele skupine koje su izvodile neke indijske plesove, pjevale i udarale u male bubnjeve raznih oblika. Par u Ljubljani je pjevao neku pjesmu koje se danas i ne sjećam. Jedina riječ švedskog jezika koju znam je gatumusicant, jer jedan Nikšićanin kog poznajem, u tuđoj zemlji je neko vrijeme tako zarađivao dodatni novac.
Mali gradovi toga nemaju, pogotovo ovi naši, ako ne računamo povremeni prolazak trubača, obično vikendom, na putu od svadbe do svadbe. Ulični svirači su postojali, uvijek na margini bilo kog muzičkog oblika, na pola puta između propovijedanja umjetnosti i borbe za opstanak. I bili tjerani, jer ilegalna su takva zaustavljanja na glavnim gradskim trgovima, i bili ignorisani od strane užurbanih prolaznika. A oni svi rade ono što najviše vole i najbolje znaju.
Već je nakon prvih najava bilo jasno da će ovaj Bedem Fest, osmi po redu, biti drugačiji od svih prethodnih. Čudna mješavina žanrova, pomalo razbijanje koncepta alternativne poetike koji je njegovan od samih začetaka, može samo da oplemeni festival, da ga učini primamljivim za noviju publiku, omasovi ga na način na koji jedan dio vjerne publike ne bi volio da bude omasovljen. Jer, odjednom se pojavljuju kompromisi. Kompromisi znače da će jednog dana biti još više kompromisa. Zvonko Bogdan, o, da, ali samo da ga ne zaprati, recimo, Đorđe Balašević. Ovo nije ideja. Ovo je otklon od ideje.
Na gradskoj tvrđavi u Nikšiću su u toku posljednje pripreme za osmi Bedem Fest. Organizatori gotovo da ne spavaju, a ni volonteri (pogotovo mlađa ekipa kojoj je ove godine data prednost). Članovi njujorškog hard&heavy punk benda Pro-pain, od kojih se očekuje žestoka svirka, su već stigli, ostali muzičari se polako pridružuju. Ove godine nema nekih velikih promjena, osim nešto više cijene karata (u opticaju su samo dnevne karte po cijeni od osam eura) i sanitarnog čvora; kamp je i dalje besplatan, izvođači su i dalje vrijedni pažnje.
