Pisanje o festivalima, nažalost, nikad nije novo proživljavanje, već vraćanje unazad na mjesto na kom se nešto događalo, a više se ne događa. Danas je stara tvrđava u Nikšiću pusta, ali glave su usijane i priča o devetom Bedem festu ne jenjava. Lakše je bilo pisati prognoze, nego obuhvatiti sve svirke s jednakom pažnjom ili jednakim oduševljenjem. Zato ovdje ispisujem samo neke od utisaka, prije svega one dobre.

Mala zemlja, veliki problemi, stabilna scena i malo albuma. To je sažeta verzija priče o razlozima ushićenja koje sa svakim novim izdanjem nekog crnogorskog benda osjetim, a tek nakon toga se posvetim prostoru u kome sabiram je li ili nije bilo vrijedno. Ovo prvo, o zemlji u kojoj živimo i stvarnosti koja većini nije po volji, to je zajednički imenitelj gotovo svih rock i punk albuma objavljenih u posljednjih dvadesetak godina.Da je malo – malo je. Da je sve već rečeno – rečeno je. Da li je revolucionarna nota bilo koje od pjesama uradila bilo što konkretno po pitanju promjene trenutnog stanja? Naravno da nije. Upalile su te pjesme nekoliko (desetina) baklji, izazvale ljude da podignu pesnice i očajnički se proderu uz ključne stihove, a na kraju svake noći smo se svi zajedno vraćali u jutra iz kojih dani daju samo lažna obećanja. Već sam pisala o tome kako ovoj jakoj sceni, ovim bendovima koji rade vrijedno i promišljeno, fali ljubavnih pjesama, čisto da ih osjetim na drugoj tematskoj ravni, a ne da kopam po središtu pjesme da bih iskopala sebičnu emociju, nešto individualno u kolektivnom, i te i takve će mi uvijek faliti. No, ako su na nekim prostorima ljubavne pjesme one koje ostaju, a pjesme aktuelnih trenutaka te koje pojede vrijeme, kod nas je obrnuto. Balkan je takav da je progutao smrznuti zalogaj nesreće i zaglavio mu se u grlu od kad se sjećam Balkana. A to je već jedan cijeli život neke druge osobe koja ima potomstvo.