Pisanje o festivalima, nažalost, nikad nije novo proživljavanje, već vraćanje unazad na mjesto na kom se nešto događalo, a više se ne događa. Danas je stara tvrđava u Nikšiću pusta, ali glave su usijane i priča o devetom Bedem festu ne jenjava. Lakše je bilo pisati prognoze, nego obuhvatiti sve svirke s jednakom pažnjom ili jednakim oduševljenjem. Zato ovdje ispisujem samo neke od utisaka, prije svega one dobre.

Džez uvijek zvuči kao neko savršeno zagrijavanje.Uvijek je prijatno i nekako nedefinisano ograničenjima, ne staje u kajdanke i može da raznese, a da ne znam ni kad ni kako se to dogodilo. Slaba sam na džez, iako malo o njemu znam.

Kažem, sjajno ritmičko zagrijavanje, jer baš tako zvuči bend Vasila Hadžimanova koji nas uvodi u nastup Bisere Veletanlić. Ne voli da joj se napominje broj godina, ali pamti je toliko generacija nepovezanih interesovanjima među sobom, da je divljenje jedino što mi pada na pamet. A nikad do subote naveče nije bila ovdje, u Crnoj Gori, da pusti svoj glas. Bedem Fest, a prije svega direktor festival Petar Šundić, su uspjeli da priušte jedno emotivno zagrijavanje gorštačkim srcima. Ta upornost Petra Šundića će biti lajtmotiv nastupa ove istinske dame, o tome će pričati u pauzama između pjesama jednako kao o autoru čiji je rad najviše puta izvela te noći – Korneliju Kovaču.