Glavna dešavanja smještena su u veliki kamp Veli Jože, u pomenutoj Savudriji koja je od centra udaljena desetak kilometara, što je povelika razdaljina uzme li se u obzir da u Umagu nema lokalnog prevoza, iz nekog razloga, a nažalost nije bilo ni shuttle bus-a iako su ga organizatori pokušali uvesti ove godine, ali u tome nisu uspjeli.

No, prostor u dijelu kampa u kom su zajedno smješteni muzičari, književnici, novinari, muzički priducenti, volonteri i dio posjetilaca – organizovan je beskrajno simpatične, savremene komune, sve za zajedničkim tuš kabinama i toaletima, a poseban šmek daju mu prodajni štandovi mladih dizajnera, likovnih umjetnika i sl. koji s jedne strane okružuju glavnu scenu.

Ipak, 8. juna sve je počelo na improvizovanoj sceni, u bungalovu! Nina Bajsić, sama sa gitarom koju kako kaže tek uči svirati, očarala nas je serijom delikatnih, kratkih, vanredno slatkih numera u čijoj osnovi je melanholija u koju maskira mahom ljubavne pjesme. Njena nas je interpretacija impresionirala, sugestivnom ljepotom izvođenja i divnoćom vokala, a atmosfera je ličila na društvance okupljeno oko logorske vatre i djevojku krhke građe čije stihove svi pomno prate, upijaju, kao zagrljaj dragog bića u dubokoj šumi. Jedan od onih dražesnih, do kraja neopisivih momenata - na festivalu i mimo njega.

Odmah posle polusatnog Nininog nastupa na glavnoj bini počeo je koncert Ivane Picek PI, ali uskoro je počela da dobuje kiša, nevelika ali je svejedno smetala da se približimo bliže, pa smo cio koncert ispratili ispod jednog od (krovova) štandova. Kiša, koja se prolila i tokom dana, samo je pokušala da pokvari doživljaj, ali je raspoloženje bilo vedro i srdačno uprkos pomjeranju programske satnice, a vjerovatno zbog takvog vremena nije baš bilo puno publike, ali jeste bilo sasvim dovoljno. PI se, sa distance, činila više nego uvjerljivo, čak manje neobuzdano i psihodelično nego na svom prvom albumu koji je pobrao simpatije kritičara.

Centralni nastup te večeri pripao je bendu Tus Nua, tri cure i jedan bubnjar otprašili su numere sa svog, veoma hvaljenog, debi albuma, uživo veoma ujednačeni, energični i raspoloženi za nastup, učinilo nam se da je to koncert večeri. Potom su izašli Dope Calypso, sa vrlo konkretnim punk-rock songovima, sa puno ludiranja i potom skidanja, gitaristom kojeg ne drži mjesto i redovno se spušta u prve redove publike, brišući nediljivu rampu između izvođača i slušalaca koja ionako ne postoji na Indirektu, što je nešto što itekako prija posjetiocima. Bazična, sasvim solidna ali žestoka svirka, sa nespretnim engleskim frazama frontmena, te raskalašna atmosfera na koncu se završila kolektivnim izlaskom na stejdž, bio je to lud provod i vjerovatno žurka večeri, a u feštanju su zdušno učestvovali i organizatori, uvijek u prvim “borbenim” redovima”…

U potrazi za prevozom, jer mi nismo bili smješteni u kampu – upoznali smo ekipu iz Italije, par iz Slovenije, ćaskali smo sa izdavačima i izvođačima iz Srbije i iz Hrvatske, a tu bješe i jedan od organizatora Sea Rock festivala. Sa tim festivalom Indirekt dijeli strast prema muzici, insistira na pomnoj selekciji izvođača, ne naplaćuje ulaznice, a takođe im je zajedničko uživanje programskog tima na koncertima dok traju, kao i vrlo urbana, dobre muzike naslušanu publika, s tom razlikom da je ekipa okupljena ovdje u Istri ipak bila mlađa po prosjeku godina.

9. juna uživali smo i na cesti, sred umaškog Starog grada,kada je tokom dana ekipa KLFM predstavila Radio na cesti (nakon književnog programa koji smo nažalost propustili). Istakli su se mladi kantautor Marko Rudelić , koji za divno čudo pjeva na maternjem hrvatskog jeziku, u pratnji Vlade Kuzmana koji je naprosto briljirao na bas gitari, a Marko je zaokupio pažnju interesantnim tekstovima i aranžmanima takođe, te svojim vokalom koji obećava česta emitovanja na radio stanicama. Svirka je odlična, a isto se može kazat za već znanog Iliju Ludviga, sjajnog gitaristu i strastvenog interpretatora koji se predaje svojim pjesamam, te stoga pokreće publiku najjačim oružjem muzičara ikada – emocijama.

Treća festivalska noć počela je valjda prvim javnim nastupom Mary May koja nas je kupila svojim prvim, perfektnim singlom „Softest Tune“. Čini se da je koleginica Dragana bila u pravu kada je kazala da “nečije cijele karijere prođu bez tako veličanstvenog momenta”, jer ta pjesma uveliko odskače od ostalih, prije svega po svom emocionalnom opsegu, iako Mary nije puštala glas “do kraja” - kao da je štedila očito raskošan vokal tokom cijelog svog nastupa (na simpatično improvizovanoj off sceni). A isti je duboko uronjen u blues i soul, čak i jazz standarde iz prve polovine XX vijeka, uopšte kao da ova pjevačica dolazi ili njen glas dopire iz nekog drugog vremena. To joj je sa jedne strane prednost, najviše kao interpretatoke, a kao kompozitorki bi, sa druge strane , vrijedilo da se "poigra" aranžmanima i atmosferom pjesama koje jesu bile skladne, ali i u neku ruku ravnolinijske. Možda su tome “kumovali” klavijaturista i gitarista koji nisu bili na nivou, barem ne onoliko  kvalitetni i kompaktni koliko bi bilo poželjno.

Zato je sledeći bend briljirao svirački i izvođački, tri gitare koje se preliću, dva glasa koji se smjenjuju i jedan ali kako samo vrijedan bubanj – bubnjar je držao dizgine u svojim rukama i generalno se istakao među izvrsnim muzičarima iz Makedonije. June su fenomenalno odsvirali pjesme sa svog četvrtog, ili možda ipak trećeg, albuma, nezasluženo nepoznati na prostoru bivše Jugoslavije, jer su tek sporadično nastupali van domovine. “American Cosmic Music” je njihova šoljica čaja, izvode je do …kraja – sastav koji bi se savršeno uklopio u koncept pominjanog SeaRocka.

Potom su prasnuli Dogs in Kavala, trio koji smo neumjereno hvalili i na ovom portalu. No, čini se da su sve hvale bile opravdane, jer su mladići iz Beograda u svemu opravdali očekivanja uživo, kipte od energije, miješaju boje moderne psihodelije i (pri)zvuke neprevaziđenih (kasnih) šezdesetih kad je kulminirala rock revolucija. Svirku su s pažnjom ispratili i članovi benda Svemirko, a to je prava prilika da pomenemo da su ovogodišnjem Indirektu prisustvovali i neki bivši učesnici, npr. Luce, kao i organizatori odnosno programski urednici ili kourednici drugih alternativnih festivala iz zemalja okruženja.

Vratimo se Marku Vukoviću i momcima iz benda Svemirko koji su, uz opšte odobravanje, plesanje i pjevanje (iako ipak nije bilo horsko) svirali skoro sve pjesme sa “Vanilije”, sada već možemo tvrditi (indie) pop klasika jer ne žive samo singlovi nego bukvalno svi songovi sa albuma čiji se tekstovi vole i pjevaju glasno, bez stida. Ta poetičnost izraza, sofisticirana forma, te besprekorna usviranost kompletnog sastava dovoljni su za padanje u (neo)romantičnu ekstazu, ali tome valja dodati meke, mediteranske gitare koje diraju srce i synt čija prefinjenost do izražaja naročito dolazi na aktuelnom drugom albumu. Sa njega su izveli samo nekoliko hitova, “Zadnji dan na obali” – iza stejdža su se komešali valovi i dodirivali obalu savudrijske plaže- zatim “Dizajnerica Laura” i “Meni se ne svira”, koje su se redom činili kao savršena nadopuna pjesama s okusom vanilije, možda s maestralom u kosi ili koktelima na ljetnjim terasama na kojima se plešu previše stisnuti stiskavci (to je naravno samo jedna od asocijacija na album “Tunguzija”). Suptilni zvučni pastel “u vreloj ljetnjoj noći” koja to nije bila zbog temperature vazduha već zbog pritiska u plućima zbog obilja uživanja, uz samo zeru alkohola…

Opet smo krenuli ranije, možda oko jedan sat iza ponoći, u nadi da će nam neko pomoći oko prevoza, pa nismo čuli nego početak očito sonično raspusnih Bee Bee Sea, gostiju iz Italije, ali nažalost ne ni SUN U za koju su očevici pričali da je bila sjajna.

Stigli smo na vrijeme sledećeg dana, u bar Yo Yo, u Zambratiji a ne Savudriji, na nekih par kilometara od kampa ali možda pet-šest od centra Umaga, gdje su akustične nastupe imali Nina Bajsić, Ana Avramov i devetnaestogodišnji - to valja naglasiti! - Bruno Šlat pod svojim umjetničkim pseudonimom Ichabod. Potonji nas je oduševio, zrelošću i zaokruženošću pjesama sa svog dolazećeg debi albuma, a najviše samouvjerenim "gigom" pod suncobranom koji nije mogao odagnati "puzajuću" popodnevnu vrućinu (očigledno mu nije previše smetala), pjevanjem koje je vrlo dinamično i poprilično emotivno, ali to treba spoznati odnosno osjetiti u dubini svakog songa ponaosob. Uz to su njegove pjesme čudesno raznovrsni, pažljivo brušeni kantautorski biseri kojih se ne bi postidjeli ni neki poznati američki singer-songwriteri jer i aranžmanski ogoljene svjedoče o jednom (iz)vanrednom talentu! Definitivno najprijatnije iznenađenje festivala, uz dragu Ninu koja je i drugi put bila neodoljiva, dok je Ana, pak, bila neuvjerljiva, ali ne kao izvođač jer je jasno da je riječ o snažnom vokalu ali ipak slabašnoj (kant)autorki.

Ukratko, Indirekt je opravdao velika očekivanja, bilo je to nekoliko dana (i noći) vrhunskog muziciranja, nekoliko novih vokala koji će – nadamo se- postati popularni u indie rock i pop kosmosu, barem na našim prostorima, i prije svega puno lijepog druženja sa svim tim novim licima, urbanim i finim, štaviše dragocjenim ljudima, na sceni i van nje. Zrno ukusa u okeanu prepotentnih besmislica i devastirajućeg kiča, nešto što bismo morali podržati. Tako što ćemo sledećeg juna biti tamo, još brojniji.