Prvi, sunčani, dan rasplesali su nas The Legendary Shack Shakersi, rockabilly dečki koji su svojim performansom opustili i zadivili publiku koja je opušteno ležala na suhoj travi, lješkala se na toplom lipanjskom suncu i ispijala pivu, čuvajući energiju za ostatak večeri. Nakon njih smo se išli malo kulturno obrazovati u In Teatar na predstavu Romana Šuškovića „Muškarci su s Marsa, a žene s Venere“. Publika je tako dobila još jedan uvid u vječno inspirativne muško-ženske odnose, kako se (ne)razumijemo, a ne možemo jedno bez drugoga, kako se međusobno nerviramo, a istodobno obožavamo. Točno je da je tematika možda bila malo pretjerana za nadobudne dvadesetogodišnjake (u čiju kasnu skupinu i sama pripadam) i više adekvatna za novopečene ili okorjele bračne parove, ali ne možemo reći da je bila sasvim pogrešna, pogotovo jer smo sve više svjesni one teze „kad starci prolupaju“, pa bi ih i donekle trebali razumjeti, jer u tim srednjim godinama svi prolupaju.
No, vratimo se festivalu. Na Hiddenstageu su se sakrili Riječani i to sastav The Black Room, psihodelija, blues i garage rock spojeni u jedno, zadovoljili su apetite svih okupljenih tamo. Na Mainstageu je sve oduševio Darko Rundek koji je na turneji povodom 20-og rođendana njegovog solo albuma „Apokalipso“, pod nazivom „Apocalypsonow“. Reizdanje su doživjele i pjesme, a Darko je svojim kreativnim umijećem hipnotizirao cijelu publiku i odveo ih neku svoju apokaliptičnu dimenziju, nikako u negativnom kontekstu, već suprotno, poprilično pozitivnu i veselu, bar smo se u našim glavama svi prepustili zvucima starih hitova poput „Ruke“, „AyCarmela“, „More more“; Štrajk željezničara“ i brojne druge. Apokalipsa je naravno bila posljednja, savršeno zaokružujući cijeli Rundekov performans.
Veliko i ugodno iznenađenje bio je Michael Kiwanuka, koji svojim aranžmanima malo podsjeća na Pink Floyde, malo na Doorse i time zapravo skuplja poene kod publike, stječući, pretpostavljamo, stalno nove fanove. Najupečatljivije pjesme su bile „Cold LittleHeart“, “One More Night” i “Black Man inThe White World“, a najveće ovacije izazvala je „Home again“.
Kao šlag na kraju prve večeri, pojavili su se napokon Arcade Fire. Koncert su otvorili s upečatljivom „Everything Now“ i time zakucali publiku na koncentraciju i aktivno sudjelovanje u sljedećih sat i pol vremena, tokom kojih su izvodili kako starije hitove poput „No carsgo“, „Windowsill“, „Refletkor“; dok su „Suburbs“ posvetili neprežaljenom i zauvijek živom Davidu Bowieju.
Uz njih je i prvi dan festivala priveden kraju, i to kakav dan!
Drugi dan je bio „the“ dan. Ipak, kako sve mora ići po redu, tako ćemo i mi. Prvi po redu su bili „The Strange“; surfrockeri s izraženim simpatijama prema Coldplayu i njhovom frontmenu Chrisu Martinu, kojem su i posvetili cijelu setlistu.
Na World stageu čekali su Kel Assouf, simpatije su probrali svojim blues i folk notama i sramežljivim priznanjem kako ne znaju baš dobro engleski, pa tako naravno niti hrvatski, ali su samo pokazali i dokazali kako glazba ima univerzalni jezik i nema barijere koju ne može prijeći, niti koju se ne može razumjeti.
Veliki interes publike, mada ne znam zbog čega, izazvali su Alt J, britanski trio koji je najveću pažnju pridobio izvedbom hitova “3WW”, i “Interlude I“. Ipak, kako sve što je (lijepo?) kratko traje, tako je i interes za ove alternativce brzo splasnuo, pa se publika počela lagano odmicati prema brojnim štandovima s hranom, a neki i prema Teslinom tornju, iznimno popularnim prošle godine. Kao i tada, koncept je ostao isti, samo što su, umjesto konstantne reprodukcije Bowievih video spotova, ove godine na redu bile uspješnice onih pravih rock velikana poput Led Zeppelina, Janis Joplin, Jamesa Browna, The Beatlesa, Talking Headsa i brojnih drugih. Nadamo se da će Teslin toranj biti stabilan i sljedeće godine, lijepo je zakoračiti u njega i glazbeno se transportirati u dobre, stare dane rock'n'rolla.
Kako se bližilo vrijeme početka zvijezda večeri, koje su opravdano kasnile nekih 15-ak minuta, mjesta pred glavnom pozornicom bilo je sve manje i manje. Kad su Kings of Leon napokon kročili pred šarenu jarunsku publiku, nastao je pravi delirij i onaj osjećaj kao da su zvijezde napokon došle, bio je itekako prisutan. Sličan osjećaj su izazvali prošle godine Florence and the Machine, znalo se da je to „to“ i koliko god pohvale idu svim ostalim izvođačima (a bilo je fenomenalnih); ipak su Kingsi, kao što sam na početku istaknula, bili prave svjetske zvijezde i to sva tri dana festivala. Nastup su otvorili s „Over“, genijalnom stvari s albuma „Walls“ kojeg promoviraju na turneji. Nakon izvrsnih „Mary“ i „Find me“; uslijedio je ogroman hit „Use Somebody“ i bacio publiku u delirij, usklađeno pjevanje s bendom, ruke u zraku, sve je davalo dojam prave interakcije i uzajamnog užitka. Na „Sex on Fire“ je atmosfera bila slična, s pivama koje su letjele po zraku i hladile užarenu atmosferu. Uz ostale hitove poput 'Pyro', 'Notion' i 'Radioactive' dokazali su i pokazali zašto su bili toliko očekivani i izazvali takvu senzaciju i pompu ovogodišnjeg festivala. Jedina mala zamjerka frontmenu Calebu neće ići na boju njegova glasa, nikakav fizički izgled, već čisto jedna ljudska kritika, a to je da se dečko nije nasmijao niti jedan put tokom cijele večeri. Pa, daj malo vedrine, vidiš da je nekoliko desetaka tisuća (koliko kažu da ih se okupilo, nisam brojala) ljudi pred tobom razdragano u unisonu s tobom, bar im nečim odaj priznanje da te veseli prizor kojeg gledaš. No dobro, nije on takav tip, pa eto neka mu onda.
Posljednji dan, kako i priliči, padala je kiša i to ne bilo kakva, nebo se zacrnilo i tutnjali su gromovi i sve je izgledalo kataklizmički, no to nas nije spriječilo da se nešto kasnije nego inače, ali dovoljno rano da stignemo na kanadski hard rock trio Danko Jones ipak pojavimo na lokaciji. Simpatični i vrckav frontmen Danko jasno je i glasno (za razliku od Caleba) komunicirao s publikom, aplaudirao svima koji su se pojavili unatoč vremenskim uvjetima, pozivao fotografe da priđu bliže, spremno im pozirajući da opale što bolju fotku i kratko predstavljao svaku pjesmu. Unatoč žestokim gitarskim rifovima, i luđačkom bubnjanju, iz tekstova se ipak dalo zaključiti kako su u suštini ovi dečki ipak romantičari i očito zaljubljeni, tako su cijelu pjesmu posvetili ženskim nogama, a pjesma se, zamislite, zove „Legs“. Sve u svemu, bili su dobri, ali ih nismo podržali do kraja jer su nas na World Stageu čekalo Orchestra Baobab, kojeg smo, priznajemo ipak poslušali uz ispijanje pive i odmaranje na klupicama čuvajući energiju za ono što je slijedilo nakon, a to su bili dobro nam znani FloggingMolly. Ludi Irci su nam još jednom dokazali koliko nas vole i ta ljubav je bila itekako izražena žestokim plesom i skakanjem, pogotovo na najboljoj stvari „DrunkenLullabyes“. Bilo je tu i novih pjesama, jer je ekipa ipak izbacila album, „Life is Good“, s kojeg su nam odsvirali „Reptiles“ i „Crushed“. Najljepša je svakako bila „If I ever leave this world alive“ s kojom smo još jednom potvrdili pravu ljubavnu vezu s ovim dečkima (i jednom prvom damom u bendu, naravno).
Na World stageu su nas prije Kasabiana ražestili britanski punk rockeri The Slaves, cijeli bend se sastoji od dva člana, pa je tako prvi glas Laurie Vincent ujedno i bubnjar i toliko energije posjeduje da je bez problema paralelno i pjevao i iživljavao se na bubnjevima. Opravdanje zašto ih je samo dvojica bilo im je to da nemaju baš puno prijatelja i da se uglavnom drže jedno drugog, ali su i javno pozvali ako ima koja dobra duša vješta s bubnjevima ili bas gitarom, da im se pridruži u bendu.
Kao posljednji headlineri ovogodišnjeg festivala, pojavili su se Kasabian i svojim vrsnim ludorijama stali bok uz bok s Arcade Fire i Kings of Leon. Svojom žestokom svirkom držali su publiku aktivnom cijelo vrijeme, prvotno ih rasplesali s „Bumblebeee' i „Eez-eh, „Clubfoot“, „Empire“, a set su završili s „Fire“. Uz žestoku svirku ostavili su publiku u deliriju, vraćali se na bis i tako zapečatili kraj ovogodišnjeg izdanja INmusic festivala.
Kad sumiramo sva očekivanja, sve najave i sva iznenađenja, tri dana vrhunske glazbe, nešto lošijeg pića i začudo predobrog vremena, 12.-ti INmusic je bio itekako kvalitetan i ljestvica se polako diže iz godine u godinu. Nadamo se da će i sljedeće izdanje opravdati sva očekivanja, nadamo se i nešto jačim imenima, ali ne da idu nauštrb cijene, već isključivo na gušt i veselje posjetitelja, jer oni su zapravo ti koji što drže festival jakim. Lijepo je što smo se ove godine dobro isplesali, naslušali vrhunske glazbe i potaknuti time ćemo lakše dočekati sljedeću godinu.
