Uprkos činjenici da su generalno, bar na prostoru Crne Gore, uvijek važili za one hit wonder band, jer je njihova pjesma „Piši mi“ bila himna i studenata i vojnika, njihovih istinskih poznavalaca je bilo dovoljno da se raširi entuzijazam povodom gostovanja benda Drugi Način. Ta praznina u njihovoj diskografiji, a zatim i neka neispraćenost od strane medija njihovog ponovnog ujedinjavanja, sinoć se na tvrđavi nije osjetila. Ljudi su bili spremni za svirku, a bend je ipak uspio da ih iznenadi. Krajnje prijatna svirka od samog starta, neka vrsta melodičnog hard rocka, nešto što miriše na najbolje doba jugoslovenske muzike. Publike je primjetno više nego noć ranije i prostor se i dalje puni. Iz ugla djeteta sazrelog na gitarskom zvuku, pozdravljam ovu svirku, koja na mahove zvuči flojdovski, a vrlo često kao uzori odzvanjaju Deep Purple. U zraku samo jeka. Gitara zavija kao žena pod zagrljajima, vokal je vrišteći, sve je sjajno. Užari se na „Baladi o osmjehu“ iz 79. godine, a posebno dirljiv momenat bude kad stigne zahvalnica iz Alfa centra Mikiju Vukićeviću uz pjesmu „Htio bih vratiti“. I u novijim stvarima, kao što je „Ljubav je od porculana“ ima neke poznatosti, malo više bluza, recimo. Na poziv benda, publika zajednički s njima otpjeva „Piši mi“, nastavlja se instrumentalom, pa nekim novijim stvarima. Baklja na vrhu scene dovoljno govori o utiscima publike.

Škrtice su već malo teža svirka nakon ovoga, Cane na sceni teatralan kao i uvijek, ali nikako nije isto kao na svirci Partibrejkersa. Sa scene tutnji i prži, za one koji vole vole ovakav zvuk su i više nego dobri. No, ovu svirku pratim iz pozadine, još uvijek pod utiskom Drugog Načina.

Uz skretanje pažnje da se mikseta ne poliva pivom, zagrebački Šank?! je stupio na scenu. Dobre reakcije publike na moćan večerašnji zvuk, opet baklja, šutka u prvim redovima. Pank, s upadima u rokenrol, energično je i ne jenjava iz pjesme u pjesmu, od „Maske“, pa „Krvav od pića“ iz prošle godine. Rijetko usporavaju, valjda da uhvate vazduh, kratko, a onda se vrate prženju, šutkama i klinkama koje su na nečijim ramenima, standardno za ovakve bendove, pa opet baklja za „Grad je naš“, a refren ostavljaju publici. Slije se u „Zagreb gori“ o nekim srećnim vremenima dominacije rokenrol muzike. Članovi benda su itekako zadovoljni publikom, daju se bezrezervno. „Bolje piva u ruci nego pička na grani“ za kraj, i još jednom zahvaljivanje publici i pozivi na bis od iste. Međutim, satnica je neumoljiva.

„Gavrilo“ nam otvara svirku Zostera. Osjetno više publike, veselo je i skače se i Bedem liči na Bedem, konačno, sa sve harmonikom. „Ko je jamio“ horski pjeva publika, sve dok sami sebe ne isprate iz ove pjesme nečim što liči na afrički ritualni ples. I Mario je oduševljen, snima mini numeru publike telefonom. Haos nastaje na „Kuća u plamenu“. Puno horskog pjevanja, posebno dominantnog u „Bejzbolnim palicama“, dinamika na „Banana stejt“, uglavnom nema praznog hoda. Pozvani na bis, „Majko Jamajko“ ne dozvoljava publici da posustane. I na kraju stiže najbolja pohvala publici ikada: „Vi ste naš bedem“, kaže. Zoster je domaći bend, bar po onome kako ih publika iz Nikšića osjeća.

Noć se nastavljaju elektronikom. Zbog tehničkih problema je zatvoren electro stage, pa se ta žurka preseljava na glavnu binu, ali ja ostajem pod utiskom živih instrumenata i napuštam prostor ubijeđen da bolja noć od ove odavno nije bila na staroj tvrđavi, bez obzira što je koleginica Dragana Erjavšek u svom tekstu o prvoj noći festivala zapisala nešto slično. S moje tačke gledišta, da se malo poetskije izrazim, bila su to dva pucnja u prazno, pa pravo metak u čelo. Većina publike bi se ipak složila s mojim viđenjem stanja.

Ovo je festival koji najbolje oslikava živost regije i forsira bendove koji nemaju dovoljno zasluženog prostora u masovnim medijima. Publika fenomenalno reaguje, postaje bez imalo napora dio svakog natupa, povezuje se prirodnim putem s bendom i sa scene dolazi povratna reakcija. Nešto što se ne može doživjeti često. A možda i zidine budu inspiracija za bend, jer činjenica je da prostor odrađuje svoje. Doduše, ponekad ima i onih neozbiljnijih koji će prosuti pivo po mikseti, ali i preko toga se prešlo. U tehničkom smislu je postojao samo mali problem s mikrofonom glavnog vokala, koji se još noć ranije dao primjetiti. Ostalo je bilo besprijekorno.

Bez obzira na to kako se činilo prošle godine, Bedem nije festival koji se može ugasiti, sve dok ima ljudi (ovo ljudi naglašavam posebno) koji će se zauzeti za njega i koji će doći da ostave svoje srce na betonskim pločama. A sljedeća godina će biti izazov za sebe, dok nama ostaje dovoljno utisaka da malo smirimo strasti nakon uzbudljivog festivalskog avgusta u Nikšiću.