Suze mi krenu kad se sjetim da je ovaj festival u jednom trenutku vagao svoju sudbinu, ni kriv ni dužan. Ili ipak pomalo kriv što je htio da bude dostupniji i bolji, krivice su vrlo čudna kategorija i nisu iste sa svake tačke gledišta. Postoje veći festivali, neki su možda i bolji, opet je do tačke gledišta, ali selektorski tim Bedem festa je ove godine odlučio da na sve odgovori kvalitetom, o čemu svjedoči prva festivalska noć, a još dvije nas čekaju. I nastavlja da raste Bedem, ali ne spušta se na neki nivo na kom bi morao da se pravda bilo kome zbog izbora muzičara.

A sinoć su svu slavu iskusnih, formiranih muzičara otele mlade zvijezde. Već je i sam direktor festivala više puta ponovio da se među djecom iz hora Muzičke škole „Dara Čokorilo“ kriju neki budući učesnici festivala, ali oni nisu budući – oni su imali momenat koji je sinoć uspio i da rasplače one osjetljive, a i da razgali one srca kamenoga. Oni su se prepričavali sve dok masa nije počela da se razilazi. Čuli su se veliki hitovi na sceni, kao što je Viktorijina „Barakuda“, Šobićev „Đon“, ali posebno emotivan momenat je nastao u toku izvođenja pjesme „Za milion godina“, neka je nova nada u generacije koje dolaze bila u vazduhu i u ljudima. Sjajno je to kako je Milena Popović organizovala ove mališane i kako im postavlja dobre muzičke temelje.

Najmlađi su scenu ustupili najiskusnijim učesnicima prve festivalske večeri. Bend s najliričnijim, možda najljepšim imenom za bend na jugoslovenskim prostorima, S Vremena Na Vreme, nastupa u skladu s imenom, ponekad i s pola godine pauze između dva nastupa. Ali zato uvijek s jednakim žarom na sceni daje najbolje od sebe, a nekad im se, kao sinoć u Nikšiću, još bolje vrati. Pomalo je njihov nastup ometala elektronska muzika koja je dopirala s male bine u pozadini, ali odupirali su se onako kako samo iskusni znaju. Iako duboko vjerujem u publiku na ovom festivalu, sinoć sam se prvi put zaljubila u istu. U to kako su horski pjevali „kad je moja Jana izvor vodu nosila“ i „evo meni crne ptice, crne ptice zloslutnice“, kako su plesali uz „mi smo sigurni u svoj happy end, u svoj dixie band“, te kako su emotivno posrtali uz taj „svet, ponosan i lep“ i uz onu koja je „živela na sunčanoj strani ulice“, sve one koje nemam srca da pobrojim samo po naslovima. Umjesto u bend, većinu vremena gledam u čovjeka iz prvog reda koji nosi bijelu David Bowie majicu i na čijem licu prepoznajem silno poštovanje prema muzici, silno uživanje i oduševljenje i mislim: evo, zbog ovakvih ljudi sve ovo vrijedi. A nije bio usamljen u svemu tome, samo je bio u prvom redu. Sva ta gitarska presabiranja, dražesna udvaranja na žicama, i tek poneki drčniji momenat koji je čisto način da ispipaju sopstveni i puls publike. Kompletan nastup je bio jedna predivna uspavanka, ali ne ona koja će na kraju uspavati, već samo držati u nekom lelujanju, nekom talasanju s predivnom zvučnom pozadinom. Taj progresivni etno rock u sebi nosi i bluegrass, i pomalo blues, i udvara se svakom ponaosob. Pozvani su i na bis, naravno da jesu, i odsvirali su „Vašar“ sa svog trećeg albuma, pjesmu koju rijetko sviraju. U toj posljednjoj pjesmi gromoglasno preuzimaju dominaciju nad zvukovima iz pozadine i osvajaju tvrđavu, jer bolju metaforu nemam trenutno. Publika odgovara kao marljivo đače. Još jedan dokaz da koliko poštovanja dođe sa scene, toliko će se na scenu i vratiti.

Kralj Čačka je i bend i Nenad Marić, pjesnik i muzičar, hroničar jedne izopačene stvarnosti, čovjek i reakcija. Na sceni nikšićke tvrđave se bori s inspiracijom koju daju zidine i zvucima koji dolaze iza scene. Bori se svim silama, dok ne uguši ono što ga ometa. S početka je sve to teško, ali pojačava se bend, pojačava on. Kontrabas je pozadi, kao najviši đak u odjeljenju, onaj koji ima najdublji glas i najviše vidi, onaj koji diktira tempo kad krene da se bježi s nastave. Sa strane bubanj. Nepresušna energija, toliko sitnih poteza palicom da ne znaš da li oslikava ili udara. Klavijatura je najbolja scenografija koja postoji za sarkazam i ogorčenost i igru pojmova. Kralja najbolje poznajem kao čovjeka s gitarom, ali bend je punoća zvuka, bend je otklon od usamljenosti na sceni, bend je dokaz da Marić ima istomišljenike, metaforički i bukvalno. Nastup je blago teatralan, dominira ta atmosferičnost koja se kreće od Čikaga dvadesetih do Nikšića savremenog doba. Ovaj bend može da bude i blues, i jazz, i čisti rokenrol, šlager sezone na Messamu jednako kao i mediteranski gradić koji još miriše neotkriven od turista. Može da bude film, a može da bude i razgovor na trafici. Ono kako Nenad Marić nepjevljivo pretvara u muziku, kako drvenasto pretvara u poeziju, to samo rijetki mogu. Svirao je isuviše kratko, ali stale su tu i „Moj Avatar“ i „Deda Mraz“, ali i „Konac nam je pretanak“ i „Istanbul“ i još dosta toga. Trebalo je imati petlju (da ne budem vulgarna), pa ovakvoj svirci ustupiti najbolji termin. Kapa dolje organizatoru i kapa dolje za svirku.

Zanimljivo je da u regionu postoje cijeli festivali koji njeguju gitarsku muziku, koji u prvi plan stavljaju kantautore, ali je lijepo bilo i u Nikšiću doživjeti nešto nalik tome. Ovogodišnji koncept Bedem Festa je i hrabar i jedinstven, objedinjuje i ćošak spavaće sobe i glamurozni studio, objedinjuje garaže i stadione, objedinjuje birtije i velikeklubove s neonskim osvjetljenjem. Zaista sjajno.

Irie FM su, već od samog stupanja na scenu, očigledni miljenici publike. Nevjerovatna ritmičnost na stejdžu, izazivačka; niko ne miruje, čak i bubnjar pleše nekako u svojoj stolici. Punoća zvuka, savršeno sažimanje, ritam sekcija ima sopstvenu svijest na koju se nadovezuje klavijatura kao most s čije druge strane je duvačka sekcija, ili kako su zvučali sinoć: horny sekcija. Ono što ih izdvaja u grupu velikih bendova je način na koji iz jedne pjesme legnu u drugu kao da se slivaju niz talase, diskretno i nježno, da bi unutar samih pjesama podigli tenzije i odgovorili sopstvenom izrazu agresivno. I vokalni solista Vukašin Marković je zaista sjajan u načinu na koji oko sebe organizuje ostatak benda, ali i publiku, koja popunjava prostor unutar zidina. Ni onda kada se uključe s novim pjesmama, publika ne gubi interesovanje, već se stapa bespogovorno. Vrlo rasplesana noć na festivalu. Bilo je tu pjesama koje publika voli, zbog kojih je većina i došla, ali jedva da se osjećalo da je bilo koji dio svirke bio indiskretno favorizovan. Ta pjesma „Kliziš“ se čekala, ali oni nisu ta jedna pjesma, oni su cijela priča oko iste i mimo nje. Jednako je svima prijala i nova stvar „Samo budi tu“.

Izostao je bis, što jeste bilo malo čudno, ali činilo se da je i publika dobila ono što je očekivala, i bilo je kasno i scena je ostala da sačeka gromoglasne goste-domaćine, nikšićki hardcore band Gomila Nesklada. Taman da se razbudi ekipa, da se sirova snaga muzike probije kroz zidove i da zabava ne umre prije vremena. Bendu se na sceni pridružio i direktor festivala Petar Šundić, ali to je u jednom trenutku ostalo iza potpisnika ovih redova.

Na prvoj večeri Bedem Festa su nastupili i kantautorka Bojana Bulatović Bo, Empathy Soul Project i Džej Džej Okoča koji su zatvorili noć. Večeras nas očekuju From Another Mother, Degeneza, Nežni Dalibor, Aerodrom, E-play, Laka, Alex Kelman i Frenkie.