Lijepo je što su nikšićki bendovi otvorili festival, mlađahni Voodoo svojim autorskim setom, Off Duty i Mangrov. Posebno Off Duty, čije je okupljanje nakon kraće pauze prošle godine bilo obilježeno jednim od najboljih prošlogodišnjih singlova „Oni su uvijek u pravu“. Malo tehničkih komplikacija na koje su skrenuli pažnju podršci su bile zanemarljive pri onom u šta se, a tome može posvjedočiti veliki broj ljudi koji su se okupljali u koncertnom prostoru, ovaj bend preobražava. Iz sirovog punk rock izraza upuštaju se u eksperimentisanje, vidi se da su vremenom pronašli i nove uzore i da se polako oslobađaju, opuštaju na sceni i stvari iz novije faze su bogatije melodijski, koncentrisanije zvučno, pomalo su pretenciozne, ali u najboljem mogućem smislu i povećavaju očekivanja od ove četvorke.

Rambo Amadeus je nekako isti kao i uvijek, ali staje na rep predvidljivosti; ta nedefinisana koncepcija koju uvijek uhvati na svakom nastupu, to novo, a poznato, polako uspavljuju publiku, rekla bih. Kao i uvijek, prati ga nadmoćan bend, na čiju punoću zvuka može da se osloni i manje sposoban muzičar, pa Rambo ponekad djeluje kao da je došao da odradi svirku. Samo djeluje, naravno.

Najviše negodovanja uvijek sa sobom nosi nastup Bajage i Instruktora, a opet napravi najveću gužvu na širokoj poljani pored Krupačkog jezera. Dijelom je to bilo zbog toga što je prve noći ulaz bio besplatan, ali da se ne lažemo, Bajaga ima itekako veliku bazu poštovalaca, bez obzira što je cijelu karijeru izgradio na nečemu što samo liči na pjevanje, što je većina njegovih pjesama izlizana do efekta staklene površine, i što „Moji su drugovi“ ima više fora na svom računu, nego Mujo i Haso. Uvijek ostaje dovoljno ljudi koji ovo posljednje ozbiljno shvataju, i zastanu jedni iza drugih i na jednom ovakvom festivalu. Kakvom festivalu? Pa, recimo da je taj festival pomalo izašao iz okvira rock i alt scene, ali je nekako uspio da održi nivo, jer uvijek napravi ravnotežu tamo gdje se najmanje očekuje, kad su u pitanju izvođači. Vratiću se na to kad budem pisala o jednom drugom izvođaču. Uglavnom, Bajaga je dobio i vatromet sa brane kad je pjevao „Montenegro“, i dobio je jedan posjećen nastup, i bez obzira što u ime nekih ljudi i u svoje ime (kao potpisnik ovih redova) imam pravo da ne vidim Bajagu kao dio jednog ovakvog festivala, on je na neki način opet obilježio noć i prosto mu bilo.

Prelazak na Kultur Shock je bio oslobađajući. Već se polako odomaćuju u Nikšiću i dobro je što je tako. Balkanski folklor u kombinaciji s hardcore i rock prizvucima (nikako obrnuto, molim lijepo), dominantna vokalna figura bivšeg nježnog dječaka Đina Banane, i zaista moćna baza fanova na ovim prostorima, bez obzira što nisu svima jednako po volji, ovaj bend inspiriše da nam pokažu kako to izgleda vani, na velikim scenama, kako se podiže masa na noge i kako se masa navodi na skakanje.

Druge večeri propuštam Light Under The Black Mountain, Zoon Politikon i M.O.R.T što se ispostavlja kao veća šteta nego što sam mislila da će biti, posebno što zatičem ljude koji su pod snažnim utiskom posljednjeg benda.

Počinje Kerber i odjednom se vraćam na početak devedesetih, efekat je najsličniji bukvalnom zamrzavanju vremena. Ništa novo na prvo (i jedino) slušanje. Svaka od pjesama zvuči poznato, pa i one koje vjerovatno prvi put slušam, a možda i ne. Rastezanje solo dionica je uveliko rutinski, nikakvih inovacija, pa i to što je „Svetlana“ rastegnuta na skoro petnaest minuta nije čudno, jer se meni oduvijek činilo da traje predugo. Ipak, emocija je prava. Vidi da se da ljudi rade ono što vole i grijeh ih je ne pozivati na ovakve festivale. Samo možda neki raniji termin, a ovaj ostaviti onima čije vrijeme nije stalo dvadesetak godina unazad. A mogli su svirati „Moja curica izgubila san“, nije trebalo da je čuvaju za bis, na biseve nema potrebe više da računaju.

Majke su krenule u pravom trenutku. Bez obzira na to koliko traju, ne zastarijevaju, uvijek su drugačiji, uvijek se radi na boljem izrazu, na improvizacijama koje su vođenje osjećajem, trenutnim raspoloženjem, odnosima s publikom, a ne nasađene na jedan kalup i nepromjenjive. Sjajan bend u pozadini neartikulisanog i nemoćnog Gorana Bareta, koji u ključnim momentima pronađe snage da izvuče glas, ne iz grla, ne iz stomaka, već negdje iz one crne vreće pune kostiju, crne vreće u koju se uvukao. Publika u Nikšiću (a sasvim sigurno nije bila sastavljena samo od Nikšićana) uvijek dođe da čuje jednu ili dvije pjesme pojedinog autora, i to se i ovog puta desilo. Nekoliko istinskih poštovalaca njegovog osjećaja za savršeni mračni rock blues obojan teškim bojama (namjerno koristim ovu sintagmu) je zadovoljno gestikuliralo u prvim redovima, a drugi su strpljivo čekali momenat kad će „Teške Boje“ zapaliti atmosferu. Tako je i bilo na kraju jednog odličnog nastupa, odličnog u smislu da je bio izvan svakih očekivanja. Očekivanja da će se frontmen srušiti na bini na pola nastupa, recimo.

Bilo bi savršeno da je u nastavku večeri nastupio Nikola Vranjković i to je ta oštra nepravda koja je publiku razdvojila od koncertnog prostora, a neki od hladnoće nisu uspjeli ni da sačekaju njegov nastup. Ponoćni termin je pripao Kirilu Djaikovskom. Ta kombinacija elektronske muzike s balkanskim folklorom i posebice makedonskim tradicionalnim zvukom, pogotovo nekome ko inače ne uživa u elektronskoj muzici (da ne bude zabune, radi se o potpisniku ovih redova) mnogo bolje zvuči u teoriji nego u praksi. Iskreno, u studijskim verzijama je zvučalo mnogo pitomije, ovako sam imala osjećaj da se zemlja isuviše trese, a od tog potresa nije bilo nikakve zadovoljštine.

Tako je nastup Nikole Vranjkovića, jednog od rijetkih istinskih umjetnika među muzičarima, ostao negdje manje posjećen nego što se očekivalo, i pohodili su ga hrabri i uporni. „Čarobni Akord“ me je držao neko vrijeme, i sve se pretvorilo u uzbudljivu „čarobnu simfoniju“, i uz uspavljujuće lelujanje, brzo je zaboravljeno prethodno ispiranje glava i ušlo se u neki bezbjedniji, smisleniji prostor u kome muzika opravdava samu sebe.

Treću noć počinjem na brani pored jezera, računajući da ću prvi nastup slušati odatle, ali muzika iz okolnih mobilnih kafića i restorana je prejaka, i tek neposredno ispred koncertnog prostora se zvuk pročišćava. Tek kad se već dobro zagriju Irish Stew, ja sam u blizini i uspijem da osjetim tu dobru konekciju publike i ovog benda, koja je prije manje od godinu dana počela na Bedem Festu. I opet podjela na istinske fanove i one koji su došli da pričekaju sljedeći bend, i opet užarena tačka u gomili vrišti kad naleti „Lady of New Tomorrow“, najslušanija pjesma beogradskih Iraca.

I onda ide najveća nepravda festivala, jedan potpuno običan termin za najprijatniji vokal u posljednjih trideset i kusur godina na balkanskim ledinama koje su nastanili betoni, za jedan od najboljih bendova koje je bivša zemlja imala, a koji je, eto, geografski pripao Sloveniji nakon „razvoda“. Malo je muzičara koji svojom prirodom ostaju izvan vremena, kao što ostaje Zoran Predin. Nešto podmlađeni Lačni Franz uspijeva da ga isprati bez imalo napora, da uhvati tu nadmoćnu emotivnu eksploziju i njegovu autoritativnu, a u isto vrijeme nježnu muzičku sabranost. Nastup je bio prekratak, a Predinu su mnogi zamjerili što je, da bi malo razbio jezičku barijeru, dvije pjesme otpjevao u prevodu, ukravši im autentičnost i malo od one izvorne ljepote koja se sama po sebi nazire i bez prevoda. U nekom drugom poretku stvari, Lačni Franz bi mogao biti hedlajner bez ikakvih problema.

Nikšićki DST je uvijek domaćin-gost na ovom festivalu. Već uhodana ekipa svojoj već uhodanoj publici uvijek ustupi dovoljno prostora i kompletan nastup se svede na igru uzimanja i davanja, nešto čemu teže svi veliki bendovi. Ovdje je i dokaz koliko Nikšić voli da se obraduje svome, koliko zna da poštuje i da se divi onima koji uspiju da se izvuku iz uspavane gomile sopstvenih ćoškova. Možda se na trenutke osjećala b laga zasićenost, ali iskusni muzički majstori, koji sljedeće godine obilježavaju četvrt vijeka postojanja i aktivnog rada su nježnim posvetama preminulim prijateljima i malim uvidom u ono što će raditi na sljedećem albumu uvijek vraćali pažnju publike. Da li moram pominjati baklje? Naravno da ne., one se podrazumijevaju.

                                                                                                                                                                   foto: LAKE FEST

Nastup YU Grupe je bio baš onakav kakvom su se ljudi nadali: precizna svirka, pomalo umišljena, ali ne pretenciozna, žestoko pjevanje s publikom kad su udarili po hitovima, i diskretno ispijanje piva onda kad se publika nije snašla na manje poznatom terenu. Produženi „Kosovski Božuri“ su naišli na oduševljenje u svim redovima, osim kod cinika koji znaju da nakon toliko godina sviranja zaista nije čudno da zvuče 1/1. Bez ikakvih improvizacija od kojih bi zastao dah, sve uveliko poznato i predvidljivo. Divno je kad bendovi traju toliko dugo. Nije divno kad su uvijek potpuno isti.

No uslijedio je Dejan Petković Big Band i, bez imalo uvijanja, ovo je već priča koja se ponavlja na neki loš način. Ako je nekad u nekom širem smislu ovo bio festival koji njeguje andergraund zvuk, gostovanje ovakvog orkestra (ovdje slobodno namirišite pežorativni smisao, ima ga) potpuno remeti koncepciju jednog ovakvog festivala, bar onoga što je u početku bio, budući da se radi o povratnicima na festival, što će reći da više ništa nije zapisano u kamenu, da se poslužim uzrečicom, jer svojih riječi imam malo kad pišem o ovome. U redu je iskakati iz zacrtanih okvira, ali ne baš ići do nepotrebnih krajnosti.

Sasvim je, u tom smislu, sigurno da se stvara velika vremenska rupa u kojoj nastradaju fanovi Ritma Nereda, koji teško da se mogu nakalemiti na zvuk opštenarodnog veselja, pa i starih bajkera koji su prethodili, i odjednom su ljubitelji snažnog rock zvuka zarobljeni u koncertnom prostoru i imaju izbora da, u ekstremno hladnoj noći za ovo doba godine, čekaju ili odu. Nisu svi bili jednako izdržljivi, te je Ritam Nereda na kraju imao samo najupornije u svojim redovima, a svirka je bila spoj neprečišćene energije i neskrivenog prkosa, kao i uvijek.

Famozna festivalska nedjelja, posljednja festivalska noć, ona je iskupljenje za sve propuste, sve nenamjerne ili namjerne greške, sve dovedene i nedovedene muzičare svih ovih godina. Ovo zvuči grubo samo utoliko što ovi festivali u konačnici bi trebalo da budu namijenjeni više publici nego muzičarima, a publika je ovdje podijeljena na crno ili bijelo, pri čemu neću misliti o tome koji smo crni, a koji smo bijeli.

Recimo je da nakon zatvaranja ovogodišnjeg Lake Festa pomalo tužno što se intimna atmosfera koja je na festivalu vladala svih prethodnih godina ovdje gubi. Prešli su dvadeset hiljada posjetilaca za jednu noć, spojilo se nespojivo s naličja bine i Lake Fest je izašao u Evropu. Mi smo i dalje tamo gdje smo oduvijek bili. Ova je noć mogla da se dogodi i prije tri godine, ali čini se da je sad bilo i više nego pravo vrijeme. Poslije ovog je sasvim izvjesno da će ovaj festival morati samo naprijed, i otvara se mogućnost da u „naše malo selo“ (ovo je lična perspektiva, jer živim u naselju) počnu da dolaze zaista moćni izvođači.

                                                                                                                                                 foto: Marko Ristić za LAKE FEST

Propuštamo Auroru, stižemo pred kraj nastupa Sare Renar, najdivnijeg stvorenja koje je ikad stajalo na ovoj sceni, s gitarom, u bijelom, uz pratnju na klavijaturama, gdje je svoj prečišćeni i izuzetno primamljiv vokal provukla kroz najreprezentativnije iz repertoara.

Dolazak Punkreasa na scenu je bio ležeran, pri čemu ništa poslije toga nije bilo ležerno. Ovo je bio najbolji nastup Punkreasa od kad znam za njih i jedan od najboljih nastupa na ovogodišnjem izdanju Lake festa. Uvijek se o njima govorilo kao da su mlađa punk škola, proizišla iz nekih pokojnih bendova, i uveliko živog DST-a, no, oni su tu školu odavno završili, izašli iz nje kao prvi među jednakima, i trenutno ne postoji bend u Crnoj Gori koji može da ih koncertno nadmaši. Interpretativna snaga Gorana Dabovića, organizovanje publike, blagi egocentrizam, ali nikako vulgarnost kojoj pribjegavaju frontmeni onog trenutka kad shvate da su toliko dobri da će im biti oprošteno sve, njegova sustegnuta agresivnost u načinu na koji pjeva, koja od svake pojedinačne stvari može u datom trenutku stvoriti himnu, i u isto vrijeme opuštenost koja je u sličnim situacijama gotovo nemoguća, čine od njega jednu od najznačajnijih figura balkanske punk scene. Muzički su sad već potpuno samouvjereni, savršeno preklapanje ritma i gitarskih, sve impresivnijih, talasanja i smišljenog provlačenja kroz žanrove lakoćom koja razoružava i one koji imaju najrazmaženije muzičke zahtjeve. Njihova konstantna kritika društva, puna razočaranosti, posebno upečatljiva u naletima horskog pjevanja na bini, jednako kao u interakciji s publikom, sve je to bilo i više nego savršeno na prelazu između dnevnog i noćnog dijela programa.

Iz punka su nas preselili u nezavisne folk vode, americanu s obrisima savremenog, samopouzdanog i bezobraznog rock zvuka koji Dukat i njegov (od nedavno) petočlani bend Stray Dogg njeguju na zajedničkim nastupima. Ovo pominjem zato što je do sada u Nikšiću svirala samo okrnjena verzija benda, i ova promjena je bila i više nego prijatna. Bez nepotrebnih pauza između pjesama, s tim ležernim slivanjima iz jedne u drugu, nekim već dobro utvrđenim redom, gdje red ne ide po tematskom, nego po zvučnom sloju, oni prave gotovo pozorišnu atmosferu i čini se da ni u jednom trenutku niko nije manje bitan na sceni. Posebno pažnju privlači Ana Janković, u kojoj se smjenjuju Patti Scialfa, Soozie Tyrel i Regina Spektor, a koja je i pored tih poređenja koja su se sama po sebi nametala u toku svirke, i više nego svoja i neosvojivo predivna. Akcenat je bio stavljen na posljednji album, ali nije izostalo cmizdrenje publike uz već obožavane momente s prošlih. Duge gitarske solo dionice koje su dostojne jednog Buckleya mlađeg, ritam koji ni u jednom trenutku ne ulazi u pravolinijsko, te glas Dušana Strajnića koji izaziva fizičke reakcije, čine ovaj bend jednom od najboljih postjugoslovenskih muzičkih skupina.

Nisam poznavalac onoga što radi TBF, ali prijatna je bila atmosfera na jezeru u toku njihovog nastupa, a fanovi su bili oduševljeni kao nikada do sad.

Manu Chao je stao na scenu, rastjerao oblak iščekivanja i blage nevjerice i žurka za pamćenje je počela naglo i nije prestajala u sljedeća dva sata. Činilo mi se i duže, prosto nije želio da siđe sa scene. Meni, kao nefanovskom sloju publike, koji je svakako zainteresovano bio pripremljen, sigurno da je sve zvučalo jednolično, sigurno da mi se činilo da neke od pjesama nemaju kraja, a da druge se ponavljaju na svako dvadeset minuta, ali ne može se osporiti da je Manu Chao jedan veliki muzičar i jedan veliki zabavljač i sposobni podizač atmosfere i još bolji održavalac te atmosfere. On nije neka zvijezda koja je tu od danas do sjutra, njegova pojava i njegova muzika su vanvremenski, nešto što ne mora čekati pravi trenutak, već je pravi trenutak uvijek. Naravno, ekipa koja ga prati na sceni je jednako sposobna i uigrana, zahtjevnost tempa kojim prelazi s jedne stvari na drugu, ono kako ponekad djeluje da se sve dešava po osjećaju, bez nekog posebnog reda, bez setliste - pretpostavljam da je to pitanje odličnog sporazumijevanja svih ljudi koji su na sceni. Iz publike su se smjenjivali krici, povici oduševljenja, mješavina ruku i zastava, nosili su ljudi jedni druge na ramenima, sa strana se plesalo, sve su oči i uši bile usmjerene u jednom pravcu – pravcu najbolje zabave ikad. Rumba De Barcelona, me gustas tu , jitana mia, por favor i hvala Montenegro su riječi koje sam čula sa svih strana. Odjednom je, u toj nepreglednoj gomili, izgledalo kao da je festival iskoračio iz vremena i prostora; noć je konačno bila topla, svijet je konačno bio po mjeri zdravorazumskih bića.

I onda malo neprijatna uloga, zatvoriti festival nakon ovako velikog izvođača, pripala je osječkom bendu Gužva u 16-ercu i srećom, ostalo je dovoljno ljudi koji su, pored fanova, imali snage da poslušaju najbolje iz udžbenika osječkog melodičnog punka.

Sjajna završnica jednog, na kraju, zaista velikog festivala, koji će morati dobro da se namuči da bi ovakav provod ponovio, a pogotovo nadmašio sljedećeg ljeta.