No, vratimo se na početak: prvi dan nas je dočekalo blato - da se ne varamo, kiša je već tipični preduvjet svakog INmusic festivala (bar zadnjih par na kojima sam prisustvovala) i iako nije padala te noći, smrzavali smo se na Otoku mladosti, pazeći na svaki korak da ne bi zaglibili u duboko. Prvi dan su nas rasplesali The Coral, britanski bend koji je po svima dobio nezahvalnu satnicu, onu u 18,30 sati kad se tek počinje okupljati publika i radoznalo šeće okolo upoznavajući se s atmosferom i ambijentom festivala, pa ne pridaju dovoljnu pažnju onima koji su je zaslužili. Uz hitove s novog albuma, prisjetili smo se i starih hitova poput „In The Morning“ i „Don't You Think You're The First“.

Dok su se na sporednim pozornicama izmjenjivali egzotični afrički zvukovi grupe Monoswezi i kozmički trio sastav Chui, onaj kojeg smo čekali, od kritičara naprasno prozvani „Dylan nove generacije“, Jake Bugg stupio je na stage sa svojom akustičnom gitarom i pokazao nam je sve što umije. Naravno, kasnije mu se pridružio i bend, pa su nas rasplesali uz svoje folk rock balade, te najpoznatiji hit na kraju „Lightning Bolt“. Možda je dečko i s pravom dobio epitet koji ga krasi, ako ništa onda zbog one iste dosadne šutljivosti i „pustite me da otpjevam što ja hoću“ stava. Ipak Dylan je kult, a Jake će možda za pola stoljeća to tek postati (a možda i neće, nije na nama da prognoziramo). Iako mu frizura poprilično podsjeća na još jednu bombastičnu teen zvijezdu, osobito popularnu među curicama ispod šesnaest, svojim glasom i pjesmama ipak je dokazao kredibilitet koji je stvorio.

Za razliku od Jakea, istinski i iskreni junaci prvog dijela prvog dana festivala bili su Django Django - britanski art rockeri, koji su sa svojim čestim pozivima publici prozvanoj „People of Zagreb“ doslovno razbacali sve okolo, skačući i plešući u veselim ritmovima svoje setliste, publika je, ne moramo naglašavati, bila oduševljena i u ekstazi ispunjavala svaki krik i vrisak i mah rukom kojeg je signalizirao bend.

Možda najšokantniji i najiščekivaniji izvođač prve večeri bio je Gutterdämmerung projekt HenryaRollinsa, konceptualni film sa brojnim zvijezdama u glavnim ulogama, poput Iggya Popa, Slasha, Marka Lanegana, pokojnog Lemmya, Grace Jones, Nine Hagen i JesseaHughesa. Najavljivan kao prvi najglasniji nijemi film na svijetu, film je zasigurno bio najglasniji, ali nikako nijem, pogotovo jer je Rollins preuzeo ulogu propovjednika i često istupao na stage doslovno propovijedajući. Film je baziran na nekoj kvazi-religijsko-crkvenoj tematici, gitara je jedino zlo i spasenje svega i dok su se neki zgražali, neki naprasno napuštali blato ispred pozornice i odlazili doma ili na neki drugi dio festivala, mi hrabri koji smo ostali (i opstali), doživjeli smo, ako ništa, onda jedan običan film sa soundtrackom uživo odsviranim od benda koji se nalazio iza platna i tu i tamo navraćao pred svjetinu, čisto da pokaže da su živi i prisutni.

Osim glavnih aktera večeri, posjetitelji su se mogli zabaviti i uz stand-up nastupe, INteatar, te posjetiti impozantni Teslin toranj, visok oko trideset metara s betonskim postoljem od 250 tona; toranj je bio prava posveta kako Bowieu i njegovom kreativnom stvaralaštvu, tako i Tesli, znanstveniku koji je svijetu pridonio na brojne i značajne načine. Unutar tornja na montiranim platnima izmjenjivale su se snimke Bowievih spotova, live snimke s koncerata, isječci iz filma Prestiž u kojima je glumio Teslu, te Tesline fotografije i citati. Jako rasplesana i vesela ekipa se nalazila unutra, bio je to pravi povratak u to famozno doba Ziggya Stardusta i svega što je kasnije proizašlo iz njega.

Drugi dan INmusica dočekalo nas je, ako ništa, bar za koji stupanj toplije vrijeme. Uvodne nastupe održali su električni Barns Courtney i latinoameričke melodije grupe Orkesta Mendoza. Daljnji tok večeri pokvarilo je i razočaralo otkazivanje nastupa Skunk Anansie, navodno zbog bolesti izvođačice. Rulja je bila vidljivo brojnija, ali i vidljivo zgrožena takvim otkazivanjem, pa se bend pojavio na stageu i ispričao u njeno ime, da pati od nesnosnih bolova u leđima i da ne može održati nastup. No dobro, umjesto nje su uskočili zagrebački skapunkeri Kawasaki 3P i bili su dobri onima kojima je to dobro. Zatim je uslijedio vrhunac večeri, glavni akter i headliner cijelog ovogodišnjeg INmusica – Florence and the Machine. Odjevena poput neke hipijevke novog doba, u svijetlo plavim trapezastim hlačama, jaknici iste boje s našivenim šarenim cvijećem i prozirnoj bijeloj košuljici, bosonoga; pojava FlorenceWelch, vitke i visoke Britanke lepršave duge, crvene kose, vedrog osmijeha i atipično (ne)lijepe face izazvala je malo reći histeriju među svjetinom koja je sigurno brojala i preko desetak tisuća, ako ne i više svih naguranih da je vide i čuju.

Vrckavim plesom i skoro bestežinskim letenjem s jednog kraja pozornice na drugi, poput neke šumske vile koja je u jednom periodu svog života bila ili željela postati balerina, krhka i nježna Florence je svojim grlim i snažnim glasom demonstrirala svu svoju moć i snagu potkrijepljenu izvedbom brojnih hitova poput onih s posljednjeg albuma „How Big How Blue How Beautiful“ i to „Ship to Wreck“, „Delilah“, „What Kind of Man“, „Mother“, ali i starijim uspješnicama, „Shake it Out“, „You've Got The Love“ i „Dog Day“. U stilu u kojem je bila, pozivala je publiku da ostave svoje mobitele sa strane, pogledaju se međusobno, zagrle i uživaju u večeri i glazbi, posjećivala je prve redove, grlila vjerne fanove sve u nadi da ljubav koju je u tim trenucima posjedovala (iskrenu ili populističku) prenese na publiku i ostavi na njima neki trag svog bića. Ispunila je sva očekivanja nakupljena u posljednjih godinu dana kad je morala otkazati nastup zbog ozljede, iskupila se na najljepši mogući način i dokazala da je prava zvijezda, čak su i zrak i svjetlo koji su obasjavali nju i bend toga bili svjesni i sve se poklopilo da jedan spektakularni i čarobni nastup u potpunosti zavlada drugom večeri festivala.

Treći i ujedno posljednji dan, otvorili su američki alt-rock bend Wilco, po mnogima opet u nezasluženoj ranijoj satnici, ali to nije spriječilo ni bend a ni publiku koje se u kratko vrijeme nakupilo mnoštvo da uživaju u njihovim pjesmama. Unatoč sitnim tehničkim poteškoćama, ipak su uspjeli pokazati zašto su omiljeni među pobornicima indie i alt rocka, glava benda Jeff Tweedy je čak i pohvalio publiku kazavši im da inače na drugim mjestima ne reagiraju tako pozitivno i veselo na njihov performans; valjda smo mi stvarno posebni zbog nečeg čega ni sami nismo svjesni. Hitovima poput „Cold Slope“, „Via Chicago“ i „I'm The Man“ zadovoljili su sve koji su ih nestrpljivo očekivali.

Engleski rock bend The Kooks su bili sljedeće zvijezde na glavnoj pozornici i svojom energijom i plesnim hitovima nikoga nisu ostavili na miru, baš su podigli atmosferu; čak se i blato već bilo sasušilo dotad i svi su nesmetano mogli plesati, pjevati i prepustiti se svim užicima koje su im pružili svojim pjesmama i hitovima poput „Bad Habit“, „She Moves In Her Own Way“ i „Ooh La“. Malo prije nego što će PJ Harvey, zvučno ime alternativnog rocka stupiti na binu, publiku su zabavili Yeasayers, a svima koji su htjeli nešto drugačije, ponovno je, kao i svih večeri prije, bio otvoren Teslin toranj i povratak u Bowiev svijet, mali, siguran i dobro poznat. PJ Harvey je svojim tajanstvenim nastupom potvrdila status kojeg uživa, mada se nekima taj stil nije ni svidio, ona je svoje napravila najbolje moguće što je znala, predstavivši skoro sve hitove s novog albuma  „The Hope Six Demolition Project“ , ali je pred kraj izvela i nekolicinu starih hitova poput „Down by the Water“ i „To Bring You My Love“.

          Iako možda slabiji po zvučnosti i popularnosti izvođača koji su nastupili na ovogodišnjem izdanju INmusic festivala, cjelokupan dojam je poprilično pozitivan, posebno ako se uvaže sitne novotarije koje su nama, vjernim posjetiteljima zapele za oko, poput humorističnih natpisa iznad montažnih WC kućica, nove lampice, Teslin toranj kao najatraktivniji detalj… ali bilo je tu i negativnih crtica poput prodaje boca vode bez čepa, jer su zatvorene boce s čepom potencijalno opasno sredstvo bacanjem kojih se može na nekoga svaliti instant bijes pojedinca zbog samo njemu poznatog neobjašnjivog hira i prouzrokovati… ozljede? Vjerojatno je to bio i hir organizatora koji, nadamo se, neće zaživjeti sljedeće godine jer je pobrao mnoštvo negativnih reakcija, posebno na društvenim mrežama. Minus su bila i nenadana otkazivanja, ali eto, sve je moguće i ništa ne može biti savršeno, pa tako ni ovaj festival.

            Ipak, raznovrsnost programa je bila na visokoj razini, gotovo svatko je mogao pronaći nešto što mu se sviđa, od stand-up nastupa komičara Ivana Šarića, maestralnih izvedbi Vilima Matule u predstavi Münchhausen, Senke Bulić kao rock dive Patti Smith u predstavi Dreamof Life, Zijaha Sokolovića u njegovim Međuigrama, pa sve do emitiranja utakmice između Hrvatske i Španjolske, do raznih DJ nastupa, karaoka partya… svega je tu bilo i ne bi bilo korektno reći da je bilo loše ili nezanimljivo. Kao što je rekao u svom nastupu stand-up komičar Ivan Šarić – strani posjetitelji su lako prepoznatljivi po cvijeću u kosi, prozirnoj puti, lepršavoj odjeći i japankama kojima nesputano divljaju po blatu. I zaista, bilo je i više nego dovoljno takvih pojedinaca, da sa zadovoljstvom možemo reći da smo probili sve granice, i da svojom raznovrsnošću u programu, prihvatljivim (za strance pogotovo) cijenama ulaznica, osiguranim kampom i svim što kampere spada, te relativno opravdanim cijenama hrane i pića – ako gledamo na omjer vrijednosti i kvalitete, možemo slobodno konkurirati drugim europskim festivalima i da smo već nestrpljivi u očekivanju sljedećeg, dvanaestog izdanja INmusica… Niti jedan headliner još nije poznat, napetost je baš zato još veća i slađa.