ANICA (PRE)DOBRA I NOVO ČITANJE ELEKTRIČNOG ORGAZMA

Premda ne poznajem repertoar Masima Savića iz njegove druge faze, ovaj koji naginje popu, poznat mi je njegov način i neke od starih pjesama su urezane u moje muzičke izvode iz bukvara, one koje ljudi ponesu iz kuće. Otići na njegov koncert je pitanje nostalgije, više nego očekivanja da mi bude prijatno, mada se ovom drugom uvijek nadam.

A jeste bilo prijatno, i više od toga. Masimo Savić je jedna neobična pojava, na ivici teatralnosti, ali nikad preko, potpuno siguran u sebe i njegova je smirenost prelazna, pa publika cijeli njegov nastup provodi u nekom prijatnom talasu, pulsira i tek povremeno svoje oduševljenje pokazuje gromoglasno, stavljajući do znanja da je na koncertu istinske legende i da, recimo, ima više prirodnog pulsa nego onaj na čijem su koncertu. I bez obzira što ne prepoznajem veći dio pjesama, prepoznajem emociju u vokalnoj izvedbi i prepoznajem violinu. Kad je ovo prvo u pitanju, ležernost i potpuno utiskivanje cijelog svog bića u pjesme koje mu drugi napišu, do te mjere da zaboraviš da nisu životna priča, to malo ko može s ovih prostora, naših, najširih, da postigne. Jednog od takvih smo izgubili prije nekoliko dana.

Kad pominjem te popične pjesme novijih datuma, čini se da na koncertima aranžmanski ne budu mnogo više od onog što su u svojim studijskim verzijama, pjesme laganih usmjerenja, lirične i sve jedna drugoj slične na neki način. Neke od njih su posebno najavljivane, dueti koje je u toku festivala izveo sam, ali je njima pozdravio svoje kolege, Ivana Dečaka i Nena Belana prije svega. A jedan od boljih momenata je bilo izvođenje Džonijeve „Gracije“. Uvodni dio je bio pomalo suvišan, previše predstavljanja pjesme koja je nekima od nas (ne svima) značajnija od cijelog Masimovog opusa. U Masimovoj verziji „Gracija“ je žustra, ima nekog šmeka na pragu ne baš Sinatre, ali sigurno Robi Vilijamsa, senzualna je, za razliku od originalne u kojoj ima malo provokativnosti, i bilo je zaista prijatno i drugačije.

Masimo Savić je, za jednog izrazitog predstavnika ispodglasja dok govori, na sceni izuzetno glasan, pažljiv prema svakoj otpjevanoj riječi, svakom pokretu. Pažljiv je i prema ljudima s kojima sarađuje, voli svoj bend i zadovoljan je. Ovdje kompliment toncu iznad svega, rijetko kad je na staroj tvrđavi vokal bio toliko jasan, sav u skladu s ostatkom benda, sve je zaista bilo pažljivo uklopljeno.

Bend je razigran, iako ne dolaze svi jednako do izražaja. Na štetu gitariste koji će u jednom trenutku pokazati koliko je vrijedan, ali u toku većine koncerta biti dosta u sjenci klavijature i violine. Violina je i dominacija u svojim izdvojenim dionicama, najčešće između stihova, posebno prije ili poslije refrena, ali i dekorativna gotovo u toku cijelog koncerta, jer od tihih koračanja, jecanja i spuštanja tame, čini se da ta violina sve može. Da odsvira kako se srce lomi, i kako sviće rujna zora. Ili ne sviće. Pohvale s ove strane za tu sveprisutnost, a i talenat. Možda ne najbolji violinista kog sam ikada slušala, ali zaista jedan kog nikad neću zaboraviti.

U pjesmi „Iz jednog pogleda“ konačno čujem jasno gitaru kako ulazi kao ljubavnik na sporedna vrata, ali postane najvažnija osoba u prostoriji. Mlada publika je mnogo bolje reagovala na ovu pjesmu, kao i na većinu drugoh pjesama, posebno nakon što se na dugi klavirski uvod nadovezala violina, svečano tužna, ili kao projekcija ugušene sreće, ili šta god da se dogodilo, pa izazvalo reakciju čak i kod onih koji nisu imali namjeru da ih nešto 'pogodi' te večeri. Neka milina u vazduhu je bila znak da je to ta pjesma koja će obilježiti koncert, a koju ni „Stranac u noći“ nije mogao da joj oduzme.

Baš najviše u toku te pjesme se osjećam kao da smo na Ljetu sa Zvijezdama, ili još bolje na Mesamu, takva neka atmosfera zbog koje se uporno pitamo (neki od nas) da li je ovakvom koncertu mjesto na ovakvom festivalu, a opet se vratiti na pitanje šta znači 'ovakav' festival, kad je koncept već odavno promijenjen na Bedem Festu i sve je više kompromisa koji postaju novo pravilo. Suvišno bi bilo tražiti dva festivala, jedan alternativne muzike i jedan pop i rok legendi, šlagera i sl, ali takva ideja mi ne izlazi iz glave.

Sanjala sam kao dijete da čujem pjesmu „Stranac u noći“ uživo, ali ove noći ne zvuči kao bilo što čega se sjećam, daleko od toga da je loše, već Masimo više nije isti pjevač, nema te gotike, misterije, već je neka jednostavnija priča samouvjerenog, a povrijeđenog čovjeka koji će se oporaviti, i to zna. Onaj nekadašnji Masimo je zvučao kao da će se raspasti.

Nakon takvog, gotovo revijalnog zvuka, Električni Orgazam nas uvodi u zonu bazičnog rokenrola, sazrelog na dobar način, glasnog i oslobađajućeg. Za razliku od Masima, želja da čujem ovaj bend se nije ugasila na putu do trenutka kada izađu na nikšićku scenu lagano, poput osoba koje su došle da podese instrumente, snime publiku i siđu, a onda sve pošalju na ispiranje čula. I sve zvuči isto kao prije dvadeset pet godina kada je za mene počinjalo, isto, ali nekako postojanije. Ako forma svake pojedinačne pjesme nije promijenjena, a ono jeste nešto u načinu na koji su pjesme u njihovim krvotocima i u mom sukobljavanju sa svijetom promijenile značenja. Negdje je borba došla do pomirenja, negdje je centar svijeta postao usputna stanica za dalje, negdje je snaga zaljubljenosti postala ljubav sama, a negdje... negdje je Električni orgazam postao skupina rokenrol veterana koja zajedno diše pjesmu s nekom lakoćom, neopterećenjem.

Tako pjesma „Sex droga nasilje i strah“ više ne zvuči upozoravajuće, već kao da je okajala samu sebe, provukla se kroz rešeto vremena i sudarila o generacije čiji su strahovi opipljiviji na drugi način. I pjesma „Spojimo se sad“, u kojoj moćna klavijatura s produženim uživanjem prosto lomi neverbalistiku (kako klavijatura kaže) i samim tim simulira napete tišine koje završavaju prostim spajanjem. Nikad ta pjesma nije zvučala jebozovnije. Takvu destrukturalizaciju osjećaja su mnoge od pjesama prošle u sudaru s vremenom, novim iskustvima, novim međuljudskim odnosima, čime sve ne. I lijepo je upoznati ih u ovom trenutku.

Nisam ispratila posljednjih nekoliko godina Električnog orgazma, mislila sam da su bili na pauzi, ali je ispalo da sam ja bila na pauzi, pa sam iznenađena koliko i u novoj pjesmi „Gde smo sad“, gdje pjeva Ljuba klavijaturista, imaju staru žustrinu, ali razvijeniju misao (za mene će u tom smislu zauvijek ostati majstori spretnih metafora), te nizanje melodije koja je sve vrijeme u kulminacionom žaru i to predivno izvođačko ludilo im zaista dobro stoji.

Ideja organizatora Petra Šundića da oživi jedan filmski momenat na ovom koncertu je odvojila od tla (kao da već nismo bili odvojeni) nas koji smo devedesetih mislili da možemo da izaberemo ko ćemo jednom biti i da će se to dogoditi. Anica Dobra je bila je simbol tog doba. Seks simbol. Žena rokenrol. Plava i nježna iznutra, a trnje spolja. Taj filmski momenat na festivalu je zaista bio nestvaran. Anica i dalje izgleda nekako isto, i zvuči isto, i kad pjeva i kad se smije. Dobro, znam da ne pjeva pravo, ali pjeva. Ima ta situacija u kojoj režiser filma Mamma mia pita Stellana Skarsgarda zna li da pjeva, ovaj mu odgovori da ne zna, ali kad je pomenuo da ga je htio za ulogu u nekom mjuziklu, on kaže: „A za ulogu? A znam da pjevam.“ Ovo nije bilo takmičenje u pjevanju, ovo je bilo drugačije pjevanje, na nekom nivou tačno onako kako je trebalo da zvuči, i to uživo. I mnogi smo se stresli od siline sjećanja koje se gotovo materijalizovalo tu, pred nama. Baklje su taj momenat uveličale. I tu bi bila stavljena tačka da jedna individua iz publike nije odlučila da našu gošću časti pivom. Ali, individuo iz publike, ne radi se to tako.

Električni orgazam je do kraja večeri svirao valjda sve: i „Kapetana Esida“, i „Debelu devojku“, i „Ja sam težak kao konj“, i „Bejbe ti nisi tu“ (bilo je u toku koncerta i više nego taj jedan momenat kad sam mislila o Stonesima), i „Igra r'n'r cela Jugoslavija“ (uz koju su skakali najviše oni koji se Jugoslavije ne sjećaju, a mi neki koji smo je zapamtili smo bili preumorni) i za kraj „Kako bubanj kaže“ s lijepom posvetom Čavketu, onako svečano i pomalo ljuto, tačno kako se normalni ljudi sjećaju onih koje su voljeli, pa izgubili.

Ako mi je bilo potrebno toliko godina da mi se s Električnim orgazmom prvi put ukrste putevi, a ono mi sad nije dovoljno. Nakon njih je nastupao Smoke Mardeljano i bilo je to vrijeme za povlačenje. Hiphop muzika mi je jedna nepoznanica i ni najmanje ne odgovara mom čulu sluha, tako da bi sve što napišem o koncertu ionako bilo irelevantno, a kako me za ovo pisanje niko ne plaća, sebi sam ostavila priliku da zaspim uz dobar osjećaj. To je odgovor i na pitanje zašto sam propustila i Beogradski sindikat i DJ Irona (ovo posljednje su zapravo i moje godine i obaveze, ja ne mogu da ostanem do pet ujutru na koncertu ni da mi brat Springsteen dođe).

Iste večeri su nastupili i Sowas iz Varaždina i beogradski Auf Wiederesehen, i ta dva benda žalim što sam propustila, i nadam se da će jednom nastupati u boljim terminima za mene.

ROĐENDANSKA SVIRKA BENDA OFF DUTY

Upravo zato što sam propustila Sowas i Auf Wiedersen, sljedeće noći pokušavam nemoguće: da budem na Bedemu malo prije 20 h i uhvatim Sergio Lounge. Međutim, ono što hvatam je tonska proba (snimim to za svaki slučaj i sad mi je drago) i shvatam da će koncerti ipak kasniti, i onda silom prilika odlazim do kuće s namjerom da se ponovo vratim. Jedna usputna za roditelje, i ove koji čitaju i onog jednog koji me je sreo u podnožju tvrđave: trogodišnjaci još i mogu s vama na svirke, petogodišnjaci nikako.

Elem, stižem da uhvatim Sergio Lounge i to jedva pred kraj. Čujem „Detektivsku“ i pod nogama osjećam kako kamenje pulsira pod snagom nove senzitivnosti koju bend šalje do margina zvuka, a onda je prima nazad u zagrljaj. A te margine, može i preko njih, što u završnoj pjesmi i postižu, ta iskričavost koja se zarobljava negdje između ritma i glasa, buđenje svih melodija koje su mi se nekad zaglavile između dvije nepovezane misli, dobile su svoju jedinstvenu formu i ona nosi ime ovog benda. Želim ovaj bend da slušam dok Anica Dobra ne rastopi boje. A nadam se da ih nikad neće rastopiti.

Sergio Lounge je dobar uvod uvod u koncert benda Off Duty, makar po tome što me ostavlja da nasmijana i srećna i smirena dočekam da izađu na scenu. Sjednem iza frižidera s pićem i ne skontam da se na velikom platnu emituje spot. Iako me to iznervira, kasnije će se ispostaviti da je bilo bolje.

Počinju pjesmom sa starog albuma, „Zaboravljeni“ i u značenjskom smislu je idealna da poveže dva doba benda, prije i poslije pauze koja nikad nije bila prava pauza. Ima tih bendova u koje vjeruješ prije nego što dobiješ sve moguće razloge za to, a Off Duty u tom smislu prvi put, na svoju desetu godišnjicu zvuči potpuno besprijekorno, onako kako sam ih čula u glavi, ali ne i na sceni. Jedno je biti zadovoljan svirkom, drugo je potpuno sebe dati za ono što dolazi s pozornice. Off Duty su konačno u skladu sa samima sobom, s onim što su iznutra oduvijek i bili.

I već u drugoj, „Tako ne žive ljudi“, dolazi do izražaja punoća zvuka, kao da je na sceni desetak duša. To je do gitara (Jovanović i Vučurović) koje se sukobljavaju kao da su rasle u istoj auditivnoj materici i nasilno odvojene na rođenju, pa hrle jedna na drugu s mješavinom bijesa i sreće što će ponovo srasti u cjelinu.

U pjesmi „Slaviš tuđe pobjede“ i vokal se kod refrena konačno oslobađa nekog grča koji kao da od početka sputava, ne dozvoljava Kandiću da zagrmi onoliko koliko može. Možda je to bio dio odgovornosti ili uzbuđenja, ali nakon prvog refrena je samopouzdanje na sceni na vrhuncu i ovo postaje jedan od onih nastupa s kojih se nikome ne ide doma. Meni. Meni se nije išlo doma.

Dirljiv je momenat u kome pozovu prvog pjevača benda da pjeva „Ambiciju“, prvu pjesmu koju sam čula, prvu koju su snimili nekad. To me podsjeti da su Off Duty jedan od rijetkih bendova čije sam prve korake ispratila s velikom pažnjom. Dok sviraju „Ovdje ima lopova“ poželim da neke od pjesama ponovo snime s ovim današnjim osjećajem za naglašavanja, tehnikom, voljom i zrelošću. Uz toliko spretnih prstiju na sceni, izuzetnu snagu zajedničkog pjevanja (navijački refreni su mi pomalo i slaba tačka) i uz bubnjara čijoj snazi prkosi senzibilitet gitarske akustike, nema sumnje da su uz Punkreas, Gomilu Nesklada, naravno DST i Nagual (iako ne sviraju mnogo uživo i rijetko snimaju, na mnogo načina su tu), dio velike petorke koja nosi nikšićku scenu.

Očekivano završavaju pjesmom koja nosi poetiku kompletnog njihovog opusa „Oni su uvijek u pravu“ i tu Veljko Vučurović izdominira posebno agresivnom i gitarskom i vokalnom tenzijom koja će ostati za njim sve do dna strmih stepenica, i još dugo, dugo poslije toga. Poslije deset godina svijesti o bendu Off Duty, konačno me savladavaju i emocije u trenutku kad vidim prvi put spot, na samom kraju, i nakon toga se povlačim sa tvrđave, da mi ništa ne pokvari noć.

Nažalost, tako ću propustiti i Belau i Nipplepeople, i ona moja teorija o tome kako festivali mogu da mi otvore put za nove bendove na licu mjesta ne pije vodu, nešto u rasporedu je učinilo da sam ili odlazila doma propuštajući nešto zanimljivije ili se nadosađivala čekajući bend koji zaista želim da čujem.

Ostalo je za mnom preko dvije hiljade ljudi da čeka Beogradski sindikat, dvije hiljade ljudi i gomila ljutitih dječaka koji su isturali laktove na sve strane i neke od tih laktova sam dočekala na svom salu.

STARA ATMOSFERA BEDEMA ZA FINALE NOVOG

Usljed predugog nastupa makedonske (ne Tine Turner, ne više ni dive, već) pjevačice Kaliopi, Obojeni program sam dočekala jedva, pa mi je bilo potrebno malo vremena dok se vratim na svoju idealnu muzičku ravan. Malo vremena, jer na sceni su odjednom bili ljudi koje volim, ili čovjek koga volim s muzičarima koji su nastavili da budu njegov bend.

A taj Obojeni program je sav od zrele snage na sceni, sav od gitarske zaokruženosti koja uporno vraća u pjesmu, ne dozvoljava ignorisanje, i taj ritam predvidljivog ludila koje glavu sastavlja i rastavlja u naletima. Vokali koji daju podršku su trijumf kolektiva nad pojedincem, iako taj kolektiv nije većina, već uklapanje po sličnosti, što je slika društvenog poretka jedinog kog poznajem, slika bespomoćne manjine. Kompletan opus ovog benda negdje u sebi ima taj momenat, provučen kroz ljubav, samoću, proste međuljudske odnose, neshvaćenost i prividnu shvaćenost, prepoznavanja i ignorisanja svih vrsta.

Svirka je turbulentna, posebno onda kad se podiže tenzija pred finale. Kratkopotezni završeci su metafora Kebrine poezije, usputna misao iz koje će se roditi poenta je efektivna do pobjede razuma nad sopstvenim očima, a s druge strane su izostanci poenti koji su borba unutar razuma i razrješenja su podložna interpretacijama do plus beskonačno.

Ritam ekipa sagorijeva masnoću, iz razigravanja uleti u olujnu noć, iz ležernih tapkanja u mjestu ispušta dušu za što ekspresivniju verziju novog oživljavanja. Nizovi pjesama koje svi znamo, do onih kojih se prisjećamo: „Danas će se desiti nešto lepo“, „Kako ja to ne primećujem“, „Kočnice“, klimaks na „ABCD avioni“ i „Nebo nebo plavo je“. Baklja ovog puta gori iz publike, jer je već jednom umrla na zidu ranije te noći. U tim završnim momentima i nakon što su se vratili na binu za produženo zadovoljstvo, zaboravljam koja je godina, jer ova nije bila, bar dok na scenu nije stupio Repetitor.

„Biću bolji“ otvara svirku značenjski i simbolički. Uvijek je ta pjesma zvučala kao pobuna koja kreće od izvora bijesa, ne s njegovog kraja. Ali taj osjećaj je mnogo opipljiviji u živoj izvedbi, razrađuje se u vazduhu, dobija nova krila i otvara se prema nekim slobodama, ne svim.

„Kralj ničega“ nameće osjećaj da je na sceni cijela jedna vojska nesuzdržanih emocija i nepodilaženja. Zvuk se uporno vrti u krug i kao da se na vrhuncu svoje snage samo slomi da bi završio jednu pjesmu, a onda nekako odozgo krene u novu. „Ako te ikada“ se rađa iz nadljudskosti na način na koji ljubomora dobija ne vampirsko, već lice Frankenštajna koji grli nježno kao dah voljene osobe.

Ritmička cjepkanja u „Okeanu“ imaju svoju punoću, sve se naslanja na dramsku napetost od koje se smjenjuju osjećaj hladnoće i paklene nepodnošljivosti. Nepodnošljivost je u ovom slučaju metafora kojom se gutanje prostora i vremena destiluju za više dobro, za cilj koji je u glavi nakratko zaista dostižan. Potpuno očaravajući prelazi iz jedne u drugu pjesmu nikad ne traju duže od prosječnog otkucaja srca čovjeka svjesnog svijeta oko sebe. Očaravajuća je i unesenost članova benda u svirku. Cupin i Milutinović su posebno posvećene sebi i zvuku, kao da publike uopšte i nema, unutar su Repetitora, a Vlastelica je medijum, komunicira s publikom na kašičicu, no dovoljno da se vidi koliko cijeni što su tu.

Repetitor je bend koji je, metaforički, a na račun „Devojaka koje idu u Minhen“, odavno već 'van grada', a unutar svih gradova zajedno. Snaga zmajeva i krvavi troboj iz kog svako ponese po trijumfalni pramen kose. Takva je ovo svirka. Naša za jednu noć.

Ako su Obojeni program i Repetitor imali bilo kakvih nedostataka u svojoj svirci, to je isparilo pod utiskom da smo opet od Bedema očekivali da bude nešto što je bio nakratko, i konačno to na samoj završnici trodnevne smotre raznih muzika, dobili, svedene misli i raskošne zvučne posljedice od kojih ćemo svoju katarzu moći da produžimo na još neko vrijeme.
Nikako nisam mogla da postignem da budem na više mjesta u isto vrijeme, tako da dva dana nakon što je festival završen i dalje me boli što nisam uspjela da čujem makedonski bend Ki, jer od njih sam očekivala zaista mnogo.

O SMRTI BAKLJE I POVAMPIRENIM GODINAMA

Pomenula sam da sam se nadosađivala. Istina je da sam sagorjela u očekivanju Električnog Orgazma, ali koncert Masima Savića je bio jako prijatan, pa je bilo lako. Ipak, Kaliopi nije uspjela da nadomjesti ni to što se Zorica Kondža nije pojavila, niti je uspjela da ostane onako mistična, u isto vrijeme i ranjiva i ranjena, kakvom sam je svih ovih godina zamišljala. Bili smo svjedoci bespotrebnog vrištanja i dosadnog prenemaganja, preglumljivanja, a pogotovo skrnavljenja jedne pjesme Leonarda Cohena zbog koje su i Cohen i Buckley isprevrtali svoje kosti. Samim tim je i momenat paljenja baklji na kraju njenog nastupa razočarao neke od nas. Istrošili smo baklje i obezvrijedili ih. Baklji mi je posebno žao. A žao mi je i što niti jedna, pa ni pjesma „Znam“ iz sredine osamdesetih koja mi je uvijek bila draga, nisu zvučale privlačno, već prepotentno i preforsirano, i njih je vrijeme pojelo na neki način koji nije loš, ali je svačiji.

Festival je prošao bez velikih incidenata, s moje tačke gledišta najgore je prošla Anica Dobra, a i momak koji je u trku (on je trčao, ja to ne umijem) udario u mene i pao, i ja se nadam da je dobro. Malo nam je falio mini teatar na kom smo provodili pauze, ali bio je ograđen, a malo je i kupovina karata na stepenicama bila naporna. Ali to su sitnice. Nikad više ljudi nije bilo na Bedem festu, i nikad se nisam osjećala opuštenije. Sad kad sam se sabrala, već se polako čekiram za deseti Bedem Fest. Datum je 2. avgust 2019. godine. Nadam se samo da će s imenima malo da se pričeka. Ove priče su još uvijek vruće.