Najbolji filmovi 46. FEST-a: Fantomska nit, Skver, Dovlatov, Oblik vode, Tri bilborda.., Uvreda, Jupiterov mjesec, Bikini Mun...

17 mart 2018
Author :  

U prvoj sedmici aktuelnog mjeseca završen je desetodnevni Međunarodni filmski festival u Beogradu, a jedan dio 46. FEST-a mogla je pogledati i publika u Budvi, na kojem je prikazano čak 116 premijera ( u Srbiji i Crnoj Gori, uz nekoliko regionalnih i svjetskih, takođe), sve u povećanom broju bioskopskih sala. Ipak, srce FEST-a ostaje Sava centar koji svake zime, tokom poslednje sedmice februara i početkom marta, postaje središte filmofila svih generacija, a njihovo užurbano kretanje i žagor dok hitaju da pogledaju ključne naslove sa najprestižnijih svjetskih festivala - Kana, Venecije, Berlina – jedna je od nezaboravnih slika Beograda nekad i sad, velegrada urbanog duha onoliko koliko je to moguće u ovom sve komplikovanijem, a sve priprostijem vremenu, vremenu u kome mediokritetstvo klade valja a prostaci kolo vode.

U tom smislu FEST je bio i još uvijek jeste – možda još više nego ranije – oaza dobrog ukusa, prvoklasna kulturna manifestacija sa svojim usponima i padovima u skoro pola vijeka trajanja, koja je poslednjih godina na stabilnim osnovama, sa konstantno respektabilnim brojem gledalaca, od ovog izdanja uz povećan broj nagrada od kojih bismo pored specijalnih, već pominjanih priznanja za ugledne goste festivala, izdvojili sledeće (samo iz takmičarskih selekcija): “Beogradski pobednik” za najbolji film (ali i scenario) pripalo je filmu “Šarmer” a Nagrada žirija filmu “Bez datuma i potpisa”, dok je kao najbolji režiser glavne takmičarske kategorije inostranih filmova nagrađen kultni sineasta Pol Šreder, za njegov aktuelni film “Iskušenik”, dok je u selekciji srpskog filma najboljim proglašen debi Lazara Bodrože “Ederlezi rising”, kojem je pripala i nagrada za najboljeg režisera.

Sve pomenute filmove potpisnik ovih redova nije gledao, jer prosto nije ni fizički moguće pogledati čak ni polovinu ponuđenog programa, pa se kompletan ovaj tekst odnosi na četvrtinu izabranih filmova, redom na vrlo visokom ili zavidnom kvalitativnom nivou, ne računajući promašeno, čak i nedovoljno kontroverzno djelo Branka Šmita i potpuno razočaravajući poslednji film Fransoa Ozona "Dvostruki ljubavnik", na čije pseudopsihoanalitičko prenemaganje ne vrijedi trošiti riječi dok će o “Agape”, pak, biti riječi u posebnoj filmskoj kritici.

Ovogodišnji program (odnosno četvrtinu programa o kojoj govorimo) - ako izuzmemo niz izvrsnih filmova o odrastanju:“Skrivena ljubav”, “Lady Bird”, “Sezona lova” - takođe nagrađen na FESTivalu kao najbolji debitantski film, "Mlada žena"- obilježili su društveno angažovani autori i filmovi koji propituju važne socijalne i političke teme, uz suočavanje pojedinaca-protagonista sa problemima koji ih pritiskaju u svijetu sa sve manje ljudskosti, pravde, slobode, moralnog kompasa i empatije za Drugoga. Takvi su i najbolji filmovi festivala “Kvadrat” odnosno “Skver”, "Dovlatov", “Oblik vode”, “Tri bilborda ispred Ebinga u okrugu Misuri”, “Uvreda”, “Jupiterov mjesec” i novi film Milča Mančevskog “Bikini Moon”, moguće i njegov najbolji još od remek-djela “Prije kiše”.

U nastavku slijede kritički osvrti na pomenute naslove, , ali prije svih njih, i na sasvim samosvojan, skoro savršen film Pola Tomasa Andersona koji nažalost neće biti u bioskopskoj distribuciji (te ne čudi činjenica da je proglašen za najtraženiji film festivala, sa najvećim brojem prodatih ulaznica).

FANTOMSKA NIT

Film koji fascinira elegancijom rediteljskog rukopisa, seriozne i senzibilne glumačke izvedbe, prefinjene kostimografske i scenografske postavke, napose delikatno uzvišenom muzikom Džonija Grinvuda kojem je nepravedno izmakao Oskar ove godine. Za Oskare su s punim pravom nominovani Danijel Dej Luis u ulozi ekscentričnog modnog dizajnera Rejnoldsa Vudkoka, te Lesli Menvil u ulozi njegove sestre sa kojojm je pretjerano (emotivno) povezan, no nominovana je jednako tako mogla biti i inspirativna Viki Krips koja je s zanosnom dirljivošću i takođe otmjeno – kakav je i kompletan film- odigrala svoju ulogu, djevojke za koju se glavni junak zainteresuje, modeluje je po svojim (pre)strogim normama, a koja se bezgranično zaljubljuje trpeći sve Vudkokove nerijetko neshvatljive postupke. Njihov najblaže rečeno "nimalo uobičajeni" emocionalni odnos čini centralnu narativnu liniju, ali autor se zapravo podjednako zanima za bizarne likove koliko li i za portret (primijenjenog) umjetnika, kao i za period koji prikazuje, suptilno prožimajući sve slojeve narativa.

Budući da je konkurencija očito bila jaka, oskarovsku nominaciju potvrdio je samo scenograf Mark Bridžis, iako je Pol Tomas snimio jedan od najljepših, ako ne i najljepši, a u svakom slučaju najsofisticiraniji film 2017, svedeniji u odnosu na njegove ranije radove ali pogodan za demonstraciju pripovjedačke lakoće koju vremenom usavrše samo najveći majstori režije. To će reći da je Anderson zaslužio nagradu Akademije za najboljeg reditelja jednako kao i nagrađeni Giljermo del Toro, ako ne i više – jer je “Fantomska nit” stilski savršena, očaravajuća kostimirana drama, atipična melodrama sa dvoje, odnosno troje neobičnih protagonista, svih sa osobinama čudaka, među kojima je najzahtjevniji i najposebniji upravo glavni junak u malo je reći maestralnoj interpretaciji jednog od vodećih glumaca našeg doba. Skrojeno sa toliko stila da prevazilazi modu i sve buduće trendove - djelo za sva vremena.

Ocjena: 9/10

KVADRAT /SKVER

Zasluženi laureat Zlatne palme u Kanu, tematski izuzetno snažan a stilizovan film nagrađivanog švedskog sineaste koji prodire duboko u srž dehumanizovanog društva današnjice, u prvom planu propitujući savremenu (vizuelnu) umjetnost koja nerijetko biva odrođena od realnosti, odnosno najčešće nema nikakvih dodirnih tačaka sa problemima i patnjama savremenog čovjeka. Ruben Estlund ulazi još dublje u tematiku, čeprkajući po alijenaciji, samobitnosti i samoživosti ljudske jedinke, kopajući po duši glavnog junaka - uglednog umjetničkog direktora art galerije iz Stokholma koji se suočava sa stresnom situacijom na ulici, svom domu, a zatim i na poslu, koja iz korijena mijenja njegove poglede, budeći pritom pritajene unutrašnje strahove sa kojima će neminovno morati da se suoči... Režiser, ujedno i scenarista, pristupa ovim kompleksnim temama sa zdravo(razumsko)m poetskom distancom, tačnije s razornom sartiričnom oštrinom filmskog autora koji je svjestan da je pitanje Kako ostati čovjek u otuđenom svijetu bez empatije ili barem pokušaja razumijevanja za drugoga? ključno pitanje ovog vremena.

Dramaturški uzbudljiv, žestoko ironičan i inteligentan scenario prepun je fino temperovanih, minucioznih peripetija, a odlično odabrana glumačka ekipa koju predvode šarmantni švedski glumac Kleas Bang i poznata američka glumica Elizabet Mos, podjednako briljantna u sporednoj roli novinarke koja se upušta u ljubavnu aferu sa protagonistom, gradi impresivnu bazu za art dramu u punom smislu te odrednice, koja se prati pomno poput trilera, naravno sporijeg tempa. I sve to uz strahovito duhovite rediteljske intervencije u mnogim scenama, kada Estlund namjenski koristi prodorne, ometajuće zvukove kao iritirajući kontrapunkt dešavanjima u kadru, te tako na inventivan način konstituiše i proširuje značenjske okvire, što rezultira filmom koji je jednako intelektualan koliko li zabavan, a u formalnom smislu crpi maksimum mogućnosti filmskog jezika, kako slike tako i  zvuka, onako kako su to činili najveći reditelji kroz istoriju pokretnih (zvučnih) slika. Žalosna je činjenica da će se mnogi unaprijed uplašiti od gledanja ovoliko ambicioznog filma, kao što je činjenica da iz prošlogodišnje produkcije nema nego nekoliko ovako važnih umjetničkih i originalnih djela, takoreći ontološke video instalacije u čijem su središtu površna, proizvoljna  predubjeđenja kao i najdublji strahovi savremenog Evropljanina.

Ocjena: 9/10

DOVLATOV

Najprijatnije iznenađenje festivala jeste upravo ovaj film, u Beogradu prikazan neposredno nakon premijere na Berlinalu, koji nas upoznaje sa likom a manje djelom kultnog ruskog književnika Sergeja Dovlatova, te njegovom domovinom u doba Leonida Brežnjeva, tih sedamdesetih godina prošlog vijeka kada je sloboda duha bila skučena ali su postojale svojevrsne, mahom umjetničke komune u kojima su vegetirale ideje o drugačijoj, sadržajnijoj stvarnosti Sovjetskog saveza. Impozantna slika epohe u režiji Alekseja Germana mlađeg dočarana je poetično-nostalgičnom fotografijom uz izvrsnu džez muzika u pozadini dešavanja bez pravog zapleta - pratimo niz neuralgičnih situacija tokom šest dana iz života pisca koji će tek posle svoje smrti, u emigraciji, postati slavan u rodnoj zemlji. Glavnog junaka tumači mladi srpski glumac Milan Marić, veoma upečatljiv u svojoj prvoj ozbiljnoj filmskoj ulozi, kao vrlo inteligentnu i darovitu osobu koja sagledava stvarnost u nekakvom oblaku nevjerice, preživljavajući uz pomoć neustrašive ironije koja izvire iz njegovog bića, reklo bi se sve skupa bez dubinske neuroze ali očigledno osujećenog da živi punim plućima, a prije svega da stvara tj. da objavljuje u relevantnim časopisima. Sa oskudicom se Dovlatov bori pišući povremeno za minorne novine, najčešće o ideološki obojenim događajima, no uporno odbija da to čini po diktatu vladajućih cenzora - što ga, na kraju, dovodi u skoro bezizlazan položaj pisca koji piše, ali se ni to što piše ne štampa.

“Dovlatov” je film stanja a ne akcije ili reakcije, filigranski psihološki profilisan portret jednog od najznačajnijih ruskih stvaralaca XX vijeka, onemogućenog da se u to vrijeme ostvari. Međutim, nevjerovatna je galerija ostalih likova, koji kao da su izvučeni iz kofera dovlatovljevske proze, na čelu sa mnogo čuvenijim Josifom Brodskim sa kojim je prijateljstvovao... Takođe, ovo je fascinantna freska tada stagnirajuće komunističke države, tako da nam se tema i naročito atmosfera filma  može učiniti prilično poznatom, ako smo slušali o tome iz iskustva nekoga iz starije generacije, iako je prošlost SFRJ bila neuporedivo manje rigidna od istorije SSSR-a. Reditelj uspijeva da približi apsurd brežnjevljevske zbilje i osjećanje izgubljenosti ličnosti kome se Predsjednik javlja u snovima, bez gubljenja vitalnosti duha, i uz puno ljekovitog humora čime se Dovlatov brani od stanja melanholije ili depresije, uopšte degradacije sopstvenog bića u sistemu koji mu ne daje priliku da se razvija, ni kao čovjek, ni kao umjetnik. Da je živ - umro je u Njujorku ne napunivši ni 50 godina - vjerovatno bi se blago nasmiješio saznavši da film o njegovom životu i životu od prije 50 godina u Rusiji puni tamošnje bioskope - pogledalo ga je skoro pola miliona gledalaca!

Ocjena: 9/10

OBLIK VODE

Oskarima ovjenčani film Giljerna del Toroa vizuelno je impresivna bajka, stilizovana u maniru modernog klasika “Čudesna sudbina Amelije Pulen”, očito uzornog remek-djela Žan Pjer Ženea, ujedno ljubavna melodrama i filmofilska posveta mjuziklima i Holivudu uopšte, hladnoratovski špijunski triler i film noir u boji, a povrh svega film o čudovištu sa elementima horora… Jedan od najmaštovitijih režisera današnjice dao je oduška svojoj skoro neobuzdanoj imaginaciji uz finu dozu subverzije, ukoliko je subverzija ostvarenje sa klasičnom temom nerazumijevanja i neprihvatanja drugoga, bile to marginalizovane ljudske jedinke druge rase, klase ili seksualnog opredeljenja, ili pak amfibijsko stvorenje zatočeno i mučeno iz neshvatljivih pobuda, najviše predrasuda. Sa njime emotivnu vezu ostvaruje čistačica strogo čuvanog postrojenja, što docnije prerasta u pravu avanturu koja uključuje i zaista nestvarni fizički odnos dvaju drugačijih vrsta.

Budući da je od početka postavljena kao bajka, kao gledaoci pristajemo na to i druge narativne nelogičnosti, čak i na prenaglašenost motiva i likova (npr. glavna junakinja ne samo da je nijema nego je i zlostavljana u mladosti, uz to portorikanskog porijekla a njen najbolji prijatelj ne samo da je nezaposlen nego je i neprilagođeni umjetnik-homoseksualac, već u godinama…) jer smo opčinjeni pripovjedačkim rafinmanom reditelja koji uprkos svemu nevedenom zaokružuje sve aspekte priče, kao i podteksta - spektakularnom stilizacijom, dizajnom, scenografijom, fotografijom, montažom takođe, generalno baroknom ako ne i rokoko izražajnošću.

To stilsko pretjerivanje tj. poigravanje autora “Oblik vode” približava artificijelnosti, ali su glumci ti koji daju životnost, udahnjuju uvjerljivost svim karakterima, prije svih božanstvena Seli Hokins u neponovljivo dirljivoj i drugačijoj ulozi, Ričard Dženkins i Olivija Spenser oboje odlični u sporednim ulogama, kao pozitivni junaci, kao i Majkl Šenon kao glavni negativac. Fantazijska fasada krije mnoge narativne slojeve, neke samo ovlaš okrznute ali jasne u simboličkoj snazi kao npr. scena u kojoj protagonistkinja “listajući kanale” naleti na policiju koja brutalno mlati crnce - tada sigurno nisu nazivani Afroamerikancima - na demonstracijama, a njen je prijatelj moli da brzo prebaci TV jer “ne može da podnese da to gleda”. Detalj u sceni u kojoj glavni antagonista vodi ljubav sa svojom (plavokosom) ženom kao sa lutkom i stavlja joj, pride, ruku preko usta da ne bi slučajno pričala, il glasa davala, dodatno potcrtava sukob alias antagonizam između konzervativne, puritanske i na drugoj strani liberalne, “oslobođene” Amerike. Zbog toga je ovaj film i naišao na tako pozitivan prijem, čak i kritičke prikaze, uprkos navedenom nimalo suptilnom pristupu sadržaju, ali njegova vizuelna ispoliranost, stilska i (multi)žanrovska koherentnost, bez obzira na sve, naprosto zadivljuju.

Ocjena: 8.5/10

TRI BILBORDA ISPRED EBINGA U MISURIJU

Martin Mekdona imao je na umu upravo Frensis Mekdormand dok je kreirao lik razvedene žene srednjih godina čija je kćerka silovana i ubijena bez razloga, majke koja potom postavlja tri bilborda nadomak "izmišljenog" gradića Ebinga, u okrugu Misuri, sa željom da istragu pokrene sa mrtve tačke javno prozove okružnog šerifa i isprovocira eventualna hapšenja. No, ne lezi vraže, kako se to kaže, Mildred iznervira i šerifa Viloubija i njegovog pomoćnika Diksona, živopisnog predstavnika zakona sa polnim, rasnim i svim zamislivim predrasudama. Sem Rokvel igra šerifovog zamjenika potpuno predanog sopstvenim predubjeđenjima, pregrubog, neotesanog i nezrelog, koji još uvijek živi sa svojom majkom (sličnih shvatanja), a šerifa tumači Vudi Harelson čija se izvanredna glumačka bravura u ovom filmu premalo ističe, posebno s obzirom na važnost lika kojeg glumi odnosno njegovih postupka koji direktno utiču na ostale junake. Upravo je scena u kojoj Vudi tj. šerif čita oporuku, ili neku vrstu iste (da ne otkrivamo više) jedna od najpotresnijih u generalno komičnom ostvarenju o više nego ozbiljnim temama i idejama. Perfektan kasting rezultirao je Oskarima za glavnu glumicu i sporednog glumca, a razlog tome je kompleksna karakterizacije likova i sočan scenario koji zariva zube u po mnogim parametrima raslojeno američko društvo. To je društvo sa neprebrojnim defektima poslednjih godina, pomenimo samo policiju koja vrši torturu nad građanima zbog njihove boje kože, "debljine, visine, bilo čega što im se na prvi pogled ne dopadne" i te su sličnosti sa stvarnim događajima naravno namjerne.

Mekdona u tom tragičnom (o)krugu pronalazi obilje mogućnosti za oštar, otrežnjujući humor, nalazeći pravi način da nam približi način razmišljanja čak i najvećih negativaca, sa svim svojim zabludama i životnim stranputicama. Pojedini dramaturški obrti mogli bi se učiniti izvještačenim da nisu tako smiono uklopljeni u cjelinu, a već pomenute redom vrhunske glumačke kreacije ublažavaju eventualni osjećaj narativne konstrukcije. Zapravo sve situacije realno moguće i čine se istinite, samo su zategnute do tačke pucanja, e da bismo spoznali sve nijanse dragih nam likova. Politički nekorektan, što mu dabome nije mana, a estetski ipak samo korektan što mu je jedna od manjkavosti jer kadrova za pamćenje skoro da i nema, budući da“Tri bilborda…” počivaju na moćima scenarija, neubičajeno temeljitoj razradi likova, kao i ulogama koje ćemo još dugo pamtiti, baš zato što nam je toliko stalo do njih, čak i do onog što se desilo kasnije, nakon svršetka filma.

Ocjena: 8.5/10

BIKINI MUN

Autor Milčo Mančevski, kao gost festivala i predsjednik žirija jedne takmičarske kategorije, govoreći na FEST-u još jednom je podvukao sopstvenu fascinaciju dokumentarnom formom koju ovaj put svrsishodno kombinuje sa fikcijom a ne samo zarad eksperimentisanja kao u prethodnih par filmova. Krasno snimljen film, kao kakav lažni dokumentarac, i film u filmu, o privlačnoj beskućnici sred Njujorka sa očiglednim psihološkim problemima koji se kako film odmiče usložnjavaju, baš kao i odnosi između likova (koji o njoj snimaju dokument). Mančevski dozvoljava da stvarnost prodre u svoj punoći u njegov film (i u film u filmu, takođe), što kao da nije činio ranije izuzev u svom prvom i još uvijek nedosegnutom ostvarenju ("Pre kiše", jednom od najboljih debi filmova ikada!), čak se na neki način vezuje za svoje junake što je za njega sasvim netipično, te snima socijalno angažovani film, iako mu to nije ni bila prvobitna namjera - kako je sam kazao nakon beogradske premijere.

No, upravo taj društveni angažman i precizno osjenčeno stanje američkog društva sa dna kace, onih odbačenih (anti)junaka sa ulice, čini ovaj film bitnim i životnim, a ne još jednim filmskim eksperimentom u nizu. Naslovnu junakinju tumači harizmatična, veoma fotogenična glumica Kondola Rašad, na prvi i na drugi pogled odličan glumački izbor, a pored izvrsnog snimatelja Džošue Vajnstajna koji se već dokazao u dokumentarnim filmovima, poznavaoce sedme umjetnosti i djela Mančevskog privući će (njemu svojstvene) metafilmske fiksacije, dok će za “obične” gledaoce u centru biti vrlo snažna ljudska storija ispričana iz pomjerenog rakursa, uz ironični odmak i nekoliko (ne)istinitih preokreta. Dakle, emocionalno iznenađujuće upečatljiva psihološka drama u osnovi sa socijalnim angažmanom na periferiji, koja dozvoljava sebi da se poigra(va) percepcijom gledalaca.

Ocjena: 8/10

JUPITEROV MJESEC

“Danas je stvarnost potpuno nepredvidiva i ja se trudim da i moji filmovi budu nepredvidivi”, kazao je Kornel Mundruco, takođe gost ovogodišnjeg FEST-a, kultni mađarski režiser čije smo filmove otkrili i zavoljeli baš na beogradskom festivalu, počevši od njegovog nedovoljno pominjanog mini remek-djela “Johana”, slobodne interpretacije priče o Jovanki Orelanki u formi modernog mjuzikla, do aktuelnih, kultnih naslova “Bijeli Bog” i “Jupiterov mjesec”. Potonji je s razlogom osvojio kritičare u Kanu, u obliku parabole o krizi evropskog društva, morala, migrantima, na kraju krajeva i o ljudskosti u ludilu profašističkih stavova prema izbjeglima. Mundruco ne mudruje već pokazuje stvari kakve jesu: policija je neumoljivo brutalna, doktori su većinom korumpirani a one dobre duše izgubljene u limbu surove realnosti s minimumom milosti. Na jednoj strani apokaliptičan i distopijski, ali ujedno poetski, nepredvidiv, dozvoljava da jedan od glavnih junaka poleti kada to poželi, sa snažnim simboličkim konotacijama…

Produkcijski intrigantno ostvarenje, sa nadrealnim scenama snimljenim na nivou holivudskog spektakla, no autor zadržava pogled, ako ne senzibilitet, evropskog sineaste za koga je film (kako sam ističe) sedma umjetnost, a ne puka zabava za mase. Međutim, njegov film je i zabavan, neustrašiv, neopterećen žanrovskim ili dramskim konvencijama, uzbudljiv i atraktivan u egzekuciji, otvoren za metafizička značenja. U sebi sažima dinamičnost predapokaliptičnog trilera, kao i frenetičnog filma potjere, zadržavajući neobuzdanost i višeznačnost autorske vizije, praktično iz ptičje perspektive odakle posmatra zapaljivu, zastrašujuću sliku Evrope danas, preplavljene izbjeglim dušama sa drugih kontinenata. Ipak, sam kraj čini se kao nada da nije sve izgubljeno, da čovječnost još uvijek nije ugušena, tj. ugašena.

Ocjena: 8/10

UVREDA

Libanski kandidat zasluženo se našao među pet najboljih stranih filmova koji su se takmičili za ovogodišnjeg Oskara, a takođe je prikazan i u glavnoj takmičarskoj selekciji FEST-a gdje je glumac Adel Karam nagrađen za najbolju mušku ulogu “zato što je na sugestivan način unutrašnju dramu i previranje čovjeka koji je istovremeno i žrtva i tiranin”. “Uvreda” uveliko iznenađuje svojim tehničkim kvalitetom i ozbiljnošću produkcije, toliko da očigledno nemali budžet zasmeta svojim sjajem iracionalno dramatičnom sukobu između jednog hrišćanina i jednog Palestinca čija svađa najprije izbije zbog sitnice, uvrede, ali se žar razmirice rasplamsa u netrpeljivu borbu pripadnika dva nacionalna tabora koji istina više ne ratuju, ali kao da jedva čekaju da ratne sjekire iskopaju… Dvojica glavnih glumaca upečatljivo grade likove i njihove međusobne odnose, a Kamel el Baša, inače Palestinac porijeklom i u stvarnom životu, takođe je mogao biti nagrađen u Beogradu, no on je osvojio svakako prestižniju glumačku nagradu na festivalu u Veneciji! Sa protagonistima se gledalac lako može poistovjetiti, jer razumije njihove postupke i pobude, čak i onda kada se čine nesvjesni ili možda podsvjesni, a pošto ih je moguće razumjeti to pronalazimo razloge za opravdanje odnosno osuđivanje – i jednog i drugog lika.

Scenario koji supotpisuje režiser Zijad Dueiri čeprka po ovlaš (ne)zaraslim ranama iz prošlosti dva zavađena naroda, ulazeći u suštinu njihovog sukoba, otkrivajući i traumu iz lične prošlosti jednog od junaka koji je ujedno trauma jedne nacije. Potresna, veoma dinamična, odlično snimljena drama koja je jedan od onih filmova koji predstavljaju pravo otkriće godine, sa drugačijim pristupom užarenim strastima što je autor pokazao već u svom debi filmu “Zapadni Bejrut” kojim se pozicionirao u libanskoj ali i svjetskoj kinematografiji, a u kome je pomiješao elemente drame i komedije, uz dozu romantike koju “Uvreda” ne posjeduje. Potonji je ozbiljan i opominjući film pomirenja, bez ijedne primjese patetike ili eventualne didaktičnosti, kakvih Bliskom Istoku treba još puno kako bi se strasti stišale, ožiljci zacijelili, a sadašnjost odmakla barem korak od bliske, tragične prošlosti.

Izuzimajući film "Fantomska nit", kao da je taj obračun sa sobom i sa sredinom takva kakva uistinu jeste nit tj. poveznica za sve gore navedene naslove - uključujući i za nijansu ("Niotkuda" Fatiha Akina), ili dvije (npr. grčke "Linije" i "Trg Amerika"), slabije uspjele filmove  - ukotvljene u zloslutnoj, zabrinjavajućoj realnosti koja inspiriše istinske filmske autore da se uhvate u koštac sa problemima današnjeg društva te pokušaju da postave mnoštvo fundamentalnih pitanja, ako ne već prave odgovore.

Ocjena: 8/10

Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio