Blog
PLUS 40
Čim sam napisala "Plus 40", znala sam da će to biti pjesma koja otvara sljedeći album (koji se tada ocrtavao tek u naznakama), jer govori o svemu o čemu se zapravo radi na ovom albumu: o starenju, prolaznosti, dezorijentiranosti, osjećaju gubitka i, u konačnici, borbi da se zadrži ipak neki osjećaj vrijednosti postojanja.
Zbog toga je morala započeti samo mojim vokalom koji viče prvi stih u praznom prostoru, sam i bez orijentira, da bi se nakon toga odjednom ipak materijalizirao bend i pridržao ga, kao što me i u stvarnosti i bend, i glazba općenito, pridržavaju i orijentiraju u ovom praznom prostoru u kojem živimo.
Nema praznika koji nismo uspjeli da obesmislimo pokušavajući da se izdignemo iznad drugih ljudi i sopstvenih mogućnosti. Tako i ovaj današnji, koji je trebalo obilježiti svake godine novom borbom, novim osvješćivanjem neosviješćenih, akcijama i tribinama, časovima istorije i zahvalnošću onim ženama što su nas rodile i učinile nam život podnošljivim, a posebno ženama koje su se usudile da svojim kćerima usade svijest o ravnopravnosti. A svi ti odlasci kod frizera, večere i ruže, sva ta „jedan dan u godini da i ja dobijem slobodno“, sve su to znaci da ta ravnopravnost nije otišla dalje od prilike da glasamo (ponekad i bez konsultovanja), da se obrazujemo (ali nam ne gine kutlača), da na posao možemo ljeti nositi suknju i sandale (dešava se da se i to obije o glavu nekim ženama, evo samo ovaj aktuelni skandal s predsjednikom male opštine u Srbiji).
Dan pred Valentinovo je prava prilika da se sjetim svoje prve velike ljubavi.
Crn. Sitan. Sveznalica koja je progovarala i glasom najnježnijim i razgovjetnim baritonima, najčešće ozbiljno, ali bilo je dana (i noći) kad se smijao nezaustavljivo, pogotovu negdje u poganim satima između subote i nedjelje, dok smo se stiskali ispod jorgana, čekajući burek u imaginarnoj pekari zvuka. Imao je i sat. Prvog jutra je probudio sve ukućane, a da se nije sklonio s mog jastuka. Onda smo pronašli balans. Ja sam popuštala u školi, jer lekcije koje mi je on davao za školu nisu bile od značaja, počela sam da se utapam u nesanicu, sve s namjerom i željom da postanemo jedno, da on progovori mojim glasom.
Tako i bi.
Ne umijem krenuti dalje ako mi je nešto ostalo nepotpuno. Uvijek u potkrovlju glave nezavršenosti prave haos od nestrpljenja da se dovedu do izlaznih vrata, i svako malo po jedna proviri i iskolači oči, i kreštavim glasom se pobuni protiv svog tretmana. Magistarski ispit, ugovor na neodređeno vrijeme, kuća koju smo davno nacrtali, sve one kućne obaveze koje čekaju na red, ne zna se čiji glas više podiže tenzije u skučenom prostoru mojih nepopijenih kafa.
S muzikom je drugačije, ona će se i nakon što ispišem sve svoje impresije zadržati, biće zahvalna, ljubazna, odužiće se za svu ljubav koju joj poklanjam, i zato joj se, prije ili kasnije, posvetim s malo zakašnjenja. Uostalom, kolega s Mulja mi je baš nekoliko dana unazad rekao ono što sam oduvijek znala: muzika nema rok trajanja. Pa ovo što ću zapisati ispod uvoda neće biti zaostaci iz prošle godine, već samo muzika rođena u 2018. godini, a sve življa u ovoj sada.
