Srđan Strajnić: „I Must Be High“ (A.M. 1995)

Već po prvoj pesmi na prvom Wilco albumu „A.M.“ bilo je jasno da smo dobili veliku grupu. Velike grupe prave velike pesme. Ovo je jedna od njih. Velike pesme uvek imaju bar dva tumačenja – jedno je da je to pesma o prekidu ljubavne veze, tema koja je zajednička velikoj većini ljudi, drugo, koje je u ovom slučaju tačno je da je to pesma o raskidu između Jeff Tweedyja i Jay Farrara, preciznije, o raspadu njihove zajedničke grupe Uncle Tupelo. Kaže Džef Džeju u ovoj pesmi „uvek si želeo više vremena da bi mogao da radiš ono što želiš, sada ga imaš“. I Džej napravi grupu Son Volt, a Džef grupu Wilco. Njih dvojica su verovatno time izgubili ponešto na ličnom planu, ali je zato publika dobila dve velike grupe umesto jedne. A velike grupe prave velike pesme. Ovo je jedna od njih.

Vladimir Mihajlović: „Reservations“ (Yankee Hotel Foxtrot, 2002)

Svaki veliki bend ima jaku i harizmatičnu ličnost na svom čelu. Obično su to figure koje naizgled pucaju od sampouzdanja, samozadovoljno koračaju po sceni i suvereno vladaju publikom poput Micka Jagger-a, Iggy Pop-a ili pokojnog Freddia Mercury-a. Međutim, postoji i jedan drugi tip lidera, jednako harizmatičan, ali istovremeno oslobođen bilo kakvih maski, ranjiv, osetljiv i bolno iskren. Takvi lideri su retka vrsta i zbog svoje aure običnog ljudskog bića, jedan deo publike se mnogo lakše poistovećuje sa njima. Jeff Tweedy je definitivno takav lider, a jedna od pesama u kojoj Tweedy bez zadrške slušaocu daruje uvid u drhtavi i ranjivi deo svoje duše je Reservations, balada koja se pojavljuje na najpoznatijem albumu grupe Wilco, Yankee Foxtrot Hotel.

Atmosferični i suptilni aranžman pesme naglašava Tweedy-ev vokal koji nalikuje očajničkom vapaju pokajanja u strofama i sigurnoj i samouverenoj potvrdi osećanja u refrenu. Reservations je krajnja izjava ljubavi i lojalnosti uprkos svemu, pesma koja bezgrešno asocira na onu jednu osobu, zbog koje ćete ići kroz trnje, probijati kroz ruševine, i učiniti sve kako biste zaradili njen oprost i ponovo se naći u sigurnosti njenog zagrljaja. Naš heroj sa greškom se ovom pesmom suočava sa svojim demonima , daje sebe i sav svoj bol na altaru ljubavi sa nadom da će ga ista spasiti na kraju. Ovom pesmom Tweedy pokazuje da je sposoban da izrazi svoje emocije bez traga banalnosti ili patetike, omogućujući time slušaocu da u pesmi pronađi i jedan deo sebe samog.

Petar Vranić (Elephant And The Moon): Shot In The Arm (Summerteeth, 1999)

Kasnonoćna himna veze na zalasku ili ljudi na heroinu, ovisno o tome koga se pita, najdraža mi je pjesma ovog legendarnog benda uz „Jesus, Etc.“ Preko koje sam ih i upoznao. Od početnog stiha (koji mi je jedan od najdražih stihova ikad, iako nikad nisam siguran da li je do samih riječi ili do načina na koji je otpjevan), kroz ponavljanje „maybe all I need is a shot in the arm/ something in my veins bloodier than blood“ koje zvuči sve očajnije i gorljivije sa svakim novim povikom, pa do glazbenog „raspada sistema“ na kraju, ova pjesma pogađa ravno u one tamne, tužne dijelove srca.

Alternate version navodim ovdje zbog nekih sitnih promjena koje za mene čine pjesmu kvalitetnijom, ali toplo preporučam i Tweedyeve solo akustične izvedbe, jer često zvuče još ljepše i bolnije.

Dragana Erjavšek: „We're Just Friends” (Summerteeth, 1999)

Prijateljstva poslije ljubavi su zvijer koja će jednu osobu proždirati iznutra dok ne ostanu samo bolesne kosti i sjena prošlosti preko lobanje. Prijateljstva poslije ljubavi su pogrešna taktika da nekog (sebe) odmah ne povrijedimo, već da povrijeđivanje produžimo na dane, mjesece, ponekad i godine gledanja voljene osobe u tuđem naručju i govorenja: dobro sam, sve je u redu, nadam se da je i kod tebe sve super. Dvadesete sam provela misleći kako je divno imati prijatelja u bivšem, tridesete mi prolaze u želji da onu sebe iz prošlog desetljeća ošamarim roditeljski.

Pjesme kao što je „We're Just Friends“ mogu jako da zabole nekog. I nije važno da li je ova pjesma napisana prije ljubavi, ili je samo stanje usljed nezainteresovanosti druge strane (znam da se i jedna i druga kritična kategorija nesrećnih jedinki lako dentifikuje s ovakvim stanjem stvari) - silina neraspoloženja koju Jeff Tweedy pjeva je za svako divljenje. Neraspoloženje, da, ne čak ni neka tuga koja će se rastvarati kao šumeća tableta dok potpuno ne promijeni teksturu čovječjeg krvotoka, ne ni razočaranje, jer ono o čemu Tweedy pjeva nije novost, lirski je subjekat već pomiren s činjenicom da stanje stvari nema namjeru da se promijeni. Neraspoloženje u pjevanju je jednako kao i neraspoloženje u muzici: usporeni ritam, dirljiva klavirska pratnja i prateći vokali su tako veličanstveni u svojoj umornosti i nevoljkosti, da mi se čini da je ova pjesma stvorena da udari iz sporedne ulice i pokosi bez najave i jedno je od Tweedyjevih remek-djela.

Biti prijatelj s nekim je teže nego biti odvojen od nekog. Silina poricanja je moćno oružje u rukama onih koji ne razmišljaju jasno.