Bob Dylan – Bootleg Series Vol.17 - Fragments - Time Out Of Mind Sessions (1996-1997)
Malo ću privatizovati ovaj prikaz jer ga ne mogu pisati drugačije nego iz sasvim ličnog ugla. Naime, sedamnaesti nastavak Dilanove „Butleg Serije“ se bazira na albumu „Time Out Of Mind“ koga doživljavam vrlo lično, kao retko koji album. Evo te priče, da vam stvari budu jasnije. Elem, devedeset i osme sam radio u „Anadon Trejdu“, u veleprodaji koja je bila u vlasništvu mog dobrog prijatelja S.P. U ordinaciji je bilo tek toliko posla da je Nerina bez problema mogla sama da izađe na kraj s njim, a to baš i nije bilo dovoljno za život. Ali, tu su prijatelji da uskoče kad je teško, pa je tako moj imenjak, vlasnik pomenute firme, bukvalno izmislio posao za mene – nekakvu analitiku prodaje i naručivanja artikala koju sam radio uz pomoć Excel tabela. Mogao je taj posao da se radi uz muziku bez ikakvih problema, i radio se uz muziku. To je, inače, bila ona godina pre bombardovanja Srbije tokom koje su se vodili grozničavi pregovori oko Kosova sa međunarodnom zajednicom, uglavnom neuspešni (zašto li me to podseća na današnje vreme?). Kako je vreme odmicalo, bivalo mi je sve jasnije da će se dogoditi ono čime su pretili pregovarači – bombardovanje. Retko ko u Srbiji je tada te pretnje ozbiljno shvatao, moja nesreća je bila što sam ja bio među tim retkima. Proživeo sam to bombardovanje pre nego što se stvarno dogodilo. Zvučna kulisa pakla kroz koji sam tada prolazio (okružen bezbrižnim ljudima koji su se junačili tipa „ne može nam niko ništa“) bio je, pogađate, album Boba Dilana „Time Out Of Mind“ koji je izašao u septembru prethodne, 1997 godine. Naslov „Vreme van pameti“ je sasvim odgovarao situaciji. Naravno da Dilan nije imao na umu tu situaciju kad je pisao pesma za album već svoje prvo pravo suočavanje sa smrtnošću, nadomak svoje šezdesete godine, smrtošću koja mu je ozbiljno pripretila samo nekoliko meseci pošto je završio album (toksoplazmoza koju je dobio i iz koje se jedva izvukao, dakle, nije uticala na sadržaj albuma). Ipak, i ja sam se u svojoj glavi te ’98 suočavao sa smrću, koja je, bez obzira na moje tada sasvim komotne godine (imao sam četrdeset) bila realna, skoro fizički opipljiva pa mi je ta Dilanova, pretežno mračna ploča savršeno legla. Danas je smatram jednom od pet najboljih Dilanovih ploča po kojim god kriterijumima merili. Smatram je i pločom kaja je meni lično mnogo značila, ali ipak nešto manje nego „Blood On The Tracks“, koja je bila apoteoza nesrećne ljubavi. Ja kao adolescent sam o takvoj ljubavi maštao, zadojen romantičarskim doživljajem iste. Šta zna dete šta je ostvarena ljubav u kojoj se daje i prima, detetu je privlačnija ona nesrećna kad se o voljenoj osobi mašta. To je mnogo manje zahtevno. „Blood On The Tracks“, album o razvodu, od koga sam bio daleko onda, od koga sam još dalje sada, je dakle bio za mene bitan, ali na nekakvoj apstraktnoj ravni.
„Time Out Of Mind“ je bitan na sasvim konkretan način, kao pomoć pri prvim, preranim suočavanjem sa smrću. Ima na njemu mnogo jakih pesama, ali bih izdvojio „Standing In The Doorway“ kao meni najdražu. Ova pesma koja na površini govori o prekinutoj ljubavi u stvari govori o suočavanju sa smrću, ali ne i o hrljenju ka njoj. Upotreba reči „doorway“ nije slučajna – Dilan je upotrebljava jer ta reč implicira kretanje – prolazak kroz vrata za razliku od reči „door“ koja je statična, koja prosto označava vrata. Dakle, on u tom trenutku ne prolazi kroz ta vrata, on sasvim razumljivo okleva, ali shvata da je prolazak neminovan i to ga čini tužnim. Ta slika je do u detalje opisivala moju tadašnju situaciju u vezi sa potencijalnim bombardovanjem – stojim na vratima, nadam se da neću proći, ali znam da ću morati da prođem kroz njih mimo svoje volje. Još kad se tome doda melanholija kojom je pesma obmotana (da parafraziram stih iz te pesme „with blues wrapped around my head“) i onaj fatalistički rif koji se sve vreme čuje (naročito dobro se čuje u ovoj sada objavljenoj verziji), potpuno mi je jasno zašto sam tu pesmu tako duboko doživeo. Naravno da se pesma nalazi na albumu o kome bih trebao da pišem i to u četiri različite verzije (peta je ona sa „Time Out Of Mind“ albuma).
„Bootleg Series Vol.17 - Fragments - Time Out Of Mind Sessions (1996-1997) je boks-set koji se sastoji od pet CD-a od kojih je prvi ogoljena, sirova verzija albuma bez onih producentskih ukrasa koje je u originalnoj verziji dodao Daniel Lanoa, drugi i treći su alternativne verzije pesama koje su ušle na album i nekoliko pesama koje nisu ušle, četvrti je ispunjen snimcima sa koncerata na kojima je album promovisan a peti većim delom verzijama pesama koje nisu ušle na album. Tih pet CD-a su, kao i sva ona silesija CD-a prethodnih izdanja „Bootleg Series“ prilozi za proučavanje načina na koji Dilan „zaokružuje“ svoja pojedinačna izdanja. Ne odlučuje presudno prost kvalitet koja će se od snimljenih pesama naći na albumu, jer često mesto na albumu nalazi znatno slabija pesma od one odbačene. Ne odlučuje ni tematska povezanost pesama, jer njegove pesme sa istog albuma uopšte ne moraju da se bave istom temom. Odlučuje atmosfera pesme, odnosno raspoloženje koje pesma kao celina emituje. Dakle, traženo raspoloženje mora da se oseti i u izvedbi, i u nijansama u pevanju, i u tekstovima (ali više u opštem nego konkretnom smislu). Dobar primer je pesma „Mississippi“ koja nije ušla na „TOOM“ jer se ne uklapa – nikako nisu mogli da nađu pravi aranžman koji bi odgovarao ostatku materijala. Tek na Dilanovom roots-blues-americana-
Nije po mom mišljenju stvar bila u neodgovarajućem aranžmanu već u njenom dubljem smislu – pesma govori o kretanju, ali ne sa ovoga na onaj svet, već običnom, ovozemaljskom kretanju kao personifikaciji života kao takvog. Taj ovozemaljski („earthy“, rekli bi Amerikanci) kvalitet nikako nije odgovarao raspoloženju „Time Out Of Mind“ albuma. Na albumima ovakvog tipa ipak su najinteresantniji ti „otpaci“ kojima ova kolekcija nikako ne oskudeva. Tu su još izvanredna „Red River Shore“, zatim „Dreamin’ of You“ i „Water Is Wide“ koje su možda mogle da prođu i na kraju „Marchin’ To The City“ koja se sa svojim ritmom marša stvarno ne uklapa.
Sedamnaesti album iz „Butleg Serije“ je, dakle, ugledao svetlost dana ali čvrsto sam uveren da nije poslednji. Dilan nastavlja sa objavljivanjem neobjavljenih materijala iz svih perioda svoje meandrirajuće karijere. Ne bih rekao da je to prevashodno zbog obnavljanja autorskih prava (mada i taj razlog postoji), pre bih rekao da je to jedan vid rekapitulacije, svođenja računa. Srećom počeo je s tim poslom blagovremeno (Bootleg Series vol.1-3 izdat 1991) pa verujem da će ga za života i završiti. Sa svakim novom nastavkom serije, ponovo se stavlja u žižu interesovanja javnosti određeni album ili period njegove karijere i time se i kod novih generacija etablira Dilanov lik i delo. Njemu očigledno nije baš svejedno kako će njegovo delo biti doživljeno kad njega ne bude bilo, pa, kako mi se čini, sam za života želi da postavi referentne tačke svoje karijere. Ovom kolekcijom je popunjena praznina koja je morala biti popunjena da bi se formirala cela slika. ( Ocena: 9.0/10)
Iris DeMent – Workin’ on a World
Pravo je čudo da u svojoj dosadašnjoj spisateljskoj karijeri skoro ništa nisam napisao o jednoj od svojih omiljenih autorki (evo diskriminatorskog aspekta rodno ravnopravnog jezika – ne mislim ovde samo na osobe ženskog pola, iako jezik tako sugeriše). Pretraživao sam i StereoArt i potlistu i našao ukupno jedno pominjanje i to u recenziji Džon Prajnove ploče. Napisao sam i jedan tekst koji je za sada objavljen samo na Fejsbuku u okviru serije Pathos/Mythos Songs – tekst o njenoj pesmi „Let The Mystery Be“. Neopravdano malo. Zato je novi album dobra prilika da se ispravi ta nepravda prema njoj, tim pre što se radi o albumu koji ne zaostaje mnogo za njenim najboljim ostvarenjima „Infamous Angel“ (1992) i „My Life“ (1994). Ajris DeMent nije nametljiva osoba – živi povučeno u nekoj zabiti Ajove, na farmi sa svojim mužem Gregom Braunom koji je takođe singer/songrajter i usvojenom kćerkom ruskog porekla. Nekako je izvan tokova šoubiznisa, mada je tu-i-tamo sarađivala sa kolegama, kao u već pomenutom slučaju. Mada potiče iz duboko religiozne porodice, i mada u svojim pesmama veoma često koristi biblijske slike, može se reći da agnosticizam predstavlja suštinu njenog pogleda na svet. Iz toga sledi da kod nje nema prihvatanja stvari „zdravo za gotovo“, već je sklona promišljanju i razmišljanju.
Pesme sa novog albuma su najbolji primer za to. Treba ih bez ustručavanja nazvati pravim imenom – političke pesme. Imala je Ajris sličnih izleta i ranije, ali nikada do sada nije dopustila politici da potpuno preuzme neki album. Ovo preuzimanje albuma od strane politike ne navodim kao zamerku, jer u ovim vremenima kada u svetu dolazi do turbulentnih promena misaono biće se prosto mora izjasniti i zauzeti stranu – neutralnost znači pristupanje silama zla. Dovoljno je da ispratite reči pesme „Goin’ Down To Sing In Texas“ u kojoj se osvrnula na nekoliko problema savremenog američkog društva i znati da joj je srce na pravoj strani. No, nije to jedina pesma takvog tipa. „Workin’ On A World“ govori o tome da svaki pojedinac treba da radi na tome da ostavi bolji svet svom potomstvu. Ima jedna koja promoviše benevolentnost tako što kaže da lepa reč gvozdena vrata otvara. Najlepša pesma na albumu „The Sacred Now“ bi se mogla prevesti kao „život je čudo“, baš kao što je to pokojni premijer Srbije Đinđić kaže u onom dokumentarnom filmu. Još nekoliko pesama treba pomenuti, pre svih „The Cherry Orchard“ ili u prevodu Višnjik, rađenu po motivima istoimene Čehovljeve drame. „How Long“ je vezana za Martina Lutera Kinga, a „Mahalia“ je posveta Mahaliji Džekson, čuvenoj gospel pevačici koja je imala tegoban život. Nije to naravno dnevna politika jer Ajris je mnogo bolja od toga, ali jeste politika u širem smislu.
Što se muzike tiče, ona je aranžmanski bogatija od drugih Ajrisinih albuma, ali ono što ovaj album čini specijalnim je vokalna izvedba. Tu Ajris briljira, gurajući kantri pevanje na superiorni nivo koji ono retko dostiže. Najbolji primer je već pomenuta pesma „The Cherry Orchard“ u kojoj njen glas može da prikaže svaku nijansu nostalgije i tuge bez da upada u šablone i opšta mesta kantri pevanja. Glas koji je istovremeno snažan i krhak jedino može biti proizvod karaktera vlasnice tog glasa. Što se mene tiče, ove godine ne beše boljeg albuma od ovog a malo je falilo da ni ne ugleda svetlost dana. Ajris je te pesme počela da piše još 2016, da bi pojava kovida čija je jedna od prvih žrtava bio njen dragi prijatelj Džon Prajn smestila album u fioku da ga se nije dočepala njena poćerka (ćerka njenog supruga) takođe singer/songrajterka Pieta Braun. Poradila je na tim snimcima i posle nekog vremena javila Ajris: imaš album, zvaće se „Workin’ On A Word“! Na kraju je bila je i koproducent albuma. Imajući u vidu kvalitet pesama i izvedbe, bilo bi pošteno da Ajris DeMent, koja u krugovima ljubitelja kantri, folk, gospel i „roots“ muzike uživa veliki ugled, taj ugled proširi na mnogo širi krug. (Ocena: 8.6/10)
Sunny War – Anarchist Gospel
Andriju Tokića, perspektivnog nešvilskog producenta sam već pominjao, ali evo ga opet na mom radaru. Ovoga puta je producirao novi album Sani Vor, o kojoj sam pre pet godina prvi put pisao u Dnevniku. Stvari su se za tih pet godina promenile, i to na bolje. Sani Vor je sazrela što se vidi po tome što je bolje definisala svoje mesto u spektru „roots“ muzike. Težište je stavila na ono što joj najbolje ide, a to je gospel. Pesma koja otvara album „Love’s Death Bed“ u kojoj joj se priključila Alison Rasel, još jedna izuzetna autorka (najbolji album godine u mom izboru pre par godina) je najbolji primer tog modifikovanog gospela koji se od slavljenja boga pomera ka slavljenju oslobađanja od ropstva kroz priču o raskidu ljubavne veze. Stihovi „Let me go; Break the Chains; Time to stop policing me…“ ne ostavljaju mnogo prostora za drugačije tumačenje. „Shelter and Storm“ sa Dejvid Roulingsom je u sličnom tonu i sličnog, bržeg, tempa. Možda da spomenem i obradu pesme „Baby Bitch“ grupe „Ween“ kojom se Sani Vor odmiče od gospela ali se zato približava humoru. Utisak je da je ovaj album Sani Vor nešto najbolje što je uradila do sada a zaslugu za to pored nje same i pomenutih gostiju ima i producent Andrija Tokić, sa svojom toplom, fino izbalansiranom produkcijom. (Ocena: 8.2/10)
Savoy Brown – Blues All Around
Poslednji, četrdest i drugi album bluz grupe Savoy Brown je njen osnivač i jedini stalni član, gitarista Kim Simmonds snimio tokom hemoterapije koju je primao zbog kancera tokom druge polovine prošle godine. Na žalost, preminuo je neposredno posle objavljivanja albuma, 13 decembra 2022. Njegovo slušanje nas vraća u sredinu šezdesetih, u vreme takozvanog British Blues Boom-a kada je karijera grupe Savoy Brown i počela. Album "Blues All Around" sniman u jeku Kimove odsudne bitke sa bolešću, ne zvuči ništa manje dobro i autentično od njegovih prvih bluz koraka iz 1965 godine kada je kao osamnaestogodišnjak delio stejdž sa grupom Cream i Džon Li Hukerom. Shvatite ovaj post kao zakasneli nekrolog bluz legendi. (Ocena: 8.1/10)
John Cale – Mercy
Bezmalo pedeset godina je prošlo od mog prvog susreta sa nekim solo albumom Džona Kejla. Sećam se vrlo dobro da je moj tata te 1974 godine išao na službeni put u London pa smo se moj drug Jovanus i ja dogovorili da svako od nas od njega naruči po jedan tada aktuelni album Džona Kejla. Moj izbor je pao na Paris „1919“ a Jovanusov na „Fear“, s tim što smo se dogovorili da jedan drugom presnimimo na kasete onaj koji nismo dobili. Imali smo tada 16-17 godina, ali smo očigledno bili prilično radoznali. Moram priznati da je on vukao na tu „gothic“ stranu, ja sam bio više „down to earth“ tip. On je voleo simfo rok i Bouvija, a ja američke bendove poput J.Geils Benda i Steely Dan, i naravno Dilana i ekipu oko njega. Dakle, Velvet Underground su nam bili jedan od retkih bendova gde su nam se ukusi poklapali pa smo, sasvim logično, bili radoznali da čujemo kako zvuče Kejlovi solo albumi. Jeste Sloba Konjović puštao takvu muziku na „Paradi albuma“ i „Vibracijama“ na Studiju B, ali se teško mogao čuti album u celosti a nije bilo nikakve nade da će takav tip albuma domaće diskografske kuće objaviti tako da nam je jedina šansa bila da nam ih neko donese iz inostranstva. Kad se tata najzad vratio sa službenog puta (u ovom slučaju pravog) našoj sreći nije bilo kraja. Nedeljama nisam skidao s gramofona „Paris 1919“. Ne zato što mi se izuzetno sviđao (jer nije) već zato što sam, iz ove perspektive mi je to sasvim jasno, uživao u ekskluzivitetu posedovanja te ploče. Verujem da tada u celom Beogradu nije bilo više od desetak primeraka. To jeste snobovština najgore vrste, ali klincu poput tadašnjeg mene ne bi to trebalo previše zameriti. Slušajući sada taj album, u trenucima dok ovo pišem, jasna mi je moja ondašnja uzdržanost prema njemu. Ja sam već tada bio zadojen američkom muzikom baziranom uglavnom na bluzu a „Paris 1919“ je album koji crpi iz evropskog muzičkog nasleđa koje sa bluzom nema nikakve veze. Sami naslovi pesama dovoljno govore – Dečiji Božić u Velsu, Andaluzija, Makbet, Paris 1919, Grejem Grin, Half Past France, pa čak i Antraktik počinje ovde – skoro svaka pesma referira na toponim ili ličnost iz Evrope ili bar neamerike.
Danas, pedeset godina kasnije, Kejl je tu stvar doveo do krajnje konsekvence snimivši album „Mercy“ koji se snažno naslanja na evropsku muziku, i to na evropsku klasičnu duhovnu muziku. Ipak, stvari nisu tako jednostavne. Odmah se uočava snažno prisustvo američkih muzičara i to iz žanra elektronike. Već u pesmi „Mercy“ koju Kejl izvodi sa Lorel Halo, vidi se u kom pravcu se kreće ovaj album. Mračna je i spora ta muzika, koja bi mogla biti crkvena, da nije naglašenih bitova i elektronskih zvučnih lejera. Tematika pesme je isto tako mračna - „Lives do matter; Lives don’t matter“ je prvo što čujemo kad počne pevanje. Odmah shvatimo da se radi o pretencioznom ostvarenju, i muzički i tekstualno. Samo da razjasnim svoju poziciju – Džon Kejl ima svako pravo da bude pretenciozan i svako pravo da meša evropske i američke uticaje. Njegovo muzičko nasleđe mu to dozvoljava. Uostalom, on to radi tokom cele svoje karijere. Još od “European Son” (To Delmore Schwartz) sa prvog albuma Velveta, Kejl je bio taj koji je eksperimentisao po cenu dopadljivosti muzike koju stvara. Sada, u svojoj osamdesetoj godini, je možda nešto bliži dopadljivosti ali u njegovoj aktuelnoj muzici i dalje ima onespokojavajućih elemenata. Težište jeste stavljeno na uzvišenost muzike, sličnu onoj kojima barataju crkvene himne. Ali, koliko je album stvarno dopadljiv? Hmmm, ne bih ga baš tim epitetom počastio. Meni ta muzika zvuči kao Nik Kejv iz ove poslednje, proročke faze (album „Ghosteen“ na primer), samo hladnija, da ne kažem evropskija dakle bez strasti (Pasije po Hristu) pa samim tim i bez velikog impakta na slušaoce. Kontrast Kejlovih „gothic“ napeva i elektonike koja često izbija u prvi plan kod mene izaziva dozu napetosti, naročito kad se uzme u obzir zujanje („drone“) iz pozadine. Da uprostim – evropska klasična duhovna muzika sreće elektroniku eksperimentalnog tipa, tako bi se mogao opisati ovaj album. Nije to „moja šoljica čaja“ ali imam poštovanje za autora te muzike. Čovek sa svojih osamdeset godina koji ima dovoljno energije i ideja, kao i želje da okupi mlade autore elektronske muzike je za svako poštovanje. Pomenuo sam Laurel Halo, ali sarađivali su i britanski elektroničar poznat po pseudonimu „Actress“, zatim Weyes Blood, koja se ovde snalazi kao riba u vodi jer je u svom prirodnom habitatu, tu je i Sylvan Esso, pa stari poznanik Avey Tare iz Animal Collective, i na kraju i Fat White Family, engleski rok bend i kanadska kantautorka Tai Shi. Svima njima je zajedničko to da im elektronika nije strana i svi se oni uklapaju u album na način da ne dovode u pitanje glavnu ulogu Džona Kejla. (Ocena: 8.1/10)
Tom Ovans – The Cure
Pitam se koliko je dobro kad tvoja muzika vrlo liči na muziku nekog drugog, ma koliko voleo tog nekog drugog? Kada sam pustio ovaj album Tom Ovansa kao da sam pustio neku ploču Bob Dilana iz perioda Another Side of Bob Dylan albuma. Pesme jesu drugačije, ali tu je zvuk, tu je instrumentarijum (sa sve usnom harmonikom), tu je boja glasa, tu je akcentuacija… neverovatna sličnost sa Maestrom. Naravno da mi se sviđaju te pesme – verujem da bi slično osećanje imao da je pronađen Dilanov odličan album iz tog perioda za koji niko nije znao i koji je do dana današnjeg stajao zabunkerisan u arhivama njegove disko kuće. Ipak, to nije Dilanov album a Tom Ovans zaslužuje da se njegovo delo ocenjuje kao takvo to jest da se ne diskvalifikuje samo zato što je rađeno u stilu njegovog očiglednog uzora. Ovansove pesme su ipak Ovansove pesme, pa da vidimo bar o čemu govore, ako ništa drugo, i da li su dostojne uzora i po sadržaju ako znamo da po „pakovanju“ jesu dostojne. Posle detaljnog preslušavanja, ono što mogu da kažem je da je ovo „on the road“ album, album o putovanju, mada znatno melanholičnijem od onog Keruakovog jer ovom putovanju je i uzrok i posledica ljubav, i to ona nesrećna. Ima tu i drugih priča, ali suština je ta. Dakle, pravolinijski storiteling album koji samo spolja liči na Dilanove albume. Ipak Tom Ovans nema onu Dilanovu kompleksnost ili višeznačnost. U njegovu odbranu ću reći da je svoje pesme upakovao u za mene privlačno pakovanje pa sve to može da prođe, posebno sada na početku godine, kada se malo toga interesantnog događa na tržištu albuma. Omiljena pesma: Higher Ground. (Ocena: 8.1/10)
Ostali:
Lucero – Should’ve Learned By Now (americana, 8.2/10); Joe Henry – All The Eye Can See (indie folk, 8.2/10); Shakey Graves – Deadstock-A Shakey Graves Day Antology (indie folk, 8.2/10); Karen Jonas – The Restless (country, 8.1/10); Meg Baird – Furling (indie folk, 8.1/10); CTMF – Failure Not Success (garage rock, 8.1/10); Yo La Tengo – This Stupid World (indie rock, 8.1/10); All Them Witches – Baker’s Dozen (psychedelic rock, 8.1/10); Pony Bradshaw – North Georgia Rounder (country, 8.1/10); Bria – Cuntry Covers Vol.2 EP (country, 8.1/10); The Shootouts – Stampede (country, 8.1/10); Jeb Loy Nichols – Under The Willow Tree EP (folk, 8.1/10); Margo Price – Strays (americana, 8.0/10); Mark Erelli – Lay Your Darkness Down (8.0/10); Mary Elizabeth Remington – In Embudo (folk, 8.0/10); Polly Paulusma – When Violet Hot Pitch Words Hurt (folk, 8.0/10); Erik Vincent Huey – Appalachian Gothic (folk, 7.8/10); Emily White – Songs You Didn’t Know I Wrote About You (folk, 7.6/10); Whitehorse – I’m Not Crying, You’re Crying (country, 7.2/10); Bill Evans – Things Are Simple (bluegrass, 7.2/10); VA – Elvis Original Motion Picture Soundtrack (soundtrack, 7.0/10).
Domaća izdanja:
Wooden Ambulance – Muzika za predstavu „Najnormalniji čovek na svetu“ (Ocena: 8.3/10)
Mostar Sevdah Reunion – Lady Sings the Balkan Blues
Jedno je sigurno - na svetskoj mapi melanholične muzike, sevdalinka bi zauzimala jedno od počasnih mesta. Sama turska reč „sevda“ ili arapska „sewda“ znači „ljubavna bol, ljubavna čežnja“. Najbolji opis sevdaha koji bi bio razumljiv zapadnjačkim ušima bio bi baš „Balkan Blues“ iako bluz i sevdalinka nisu isto. Jedino što im je zajedničko je melanholija koja je proizvod tih vrsta muzike. Sevdalinke su izvorno ženske pesme kojima dominira melanholično osećanje koje u suštini proizilazi iz podređenog položaja žene u patrijarhalnom društvu. Nije to čežnja za ljubavlju lične prirode (tipa „neuzvraćena ljubav“), to je sistemska čežnja za mogućnošću izbora voljene osobe jer patrijarhalna sredina ne dozvoljava mogućnost izbora – patrijarhalna sredina dodeljuje ženi onoga koga će voleti.
Sevdah je, kako se smatra, nastao krajem XV veka na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine koja je tada bila deo Otomanske imperije i to negde u vreme dolaska Sefardskih Jevreja u Sarajevo i druge veće gradove. Dakle, može se reći da je sevdalinka nastala mešanjem orijentalnih i sefardskih muzičkih uticaja sa autohtonim bosanskohercegovačkim. Najveće pevačice i pevači sevdalinki su islamske vere, mada ih ima i pripadnika katoličke i pravoslavne hrišćanske vere. Iz „stare garde“ najpoznatiji izvođači su bili Zehra Deović, Beba Selimović, Silvana Armenulić, Nada Mamula, Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović… a u XXI vek su je preneli Amira Medunjanin, Božo Vrećo, Damir Imamović…
Naravno, ne može se zaobići ni grupa Mostar Sevdah Reunion koja afirmiše sevdalinku dugi niz godina. „Lady Sings the Balkan Blues“ im je dvanaesti album, ali prvi sa novom pevačicom Antonijom Batinić. Dovoljno mi je bilo prvih nekoliko minuta uvodne pesme „Teško meni u Saraj’vu samoj“ da vidim da se radi o devojci koja peva sa merakom, pa njena pesma ima sposobnost da dirne slušaoca. To je za sevdalinku neophodno, jer ako nema jakog emocionalnog impakta na slušaoca nema ni sevdalinke ni sevdaha. Navedena pesma je po mom mišljenju najbolji primer sevdalinke, koja je, treba to napomenuti, originalno izviđena „a capella“, bez pratnje instrumenata. Nepatvorena patnja mladog ženskog srca, ogoljena do čistog bola. Antonija u „Teško meni u Saraj’vu samoj“ ima instrumentalnu pratnju, ali dovoljno škrtu da ničim ne narušava golu emociju koju emituje njen glas, baš onako kako treba. Mostar Sevdah Reunion u većini ostalih pesama daje kompetentnu muzičku pratnju, nekad konvencionalnu (kao u pesmi „Mene majka jednu ima“) nekad blago džeziranu (uz vokalne improvizacije u poslednjoj trećini pesme „Kada moja mladost prođe“). Jedina pesma koja odudara od atmosfere albuma je bonus pesma „Kad muzika stane“ posvećena nedavno preminulom pevaču Mostar Sevdah Reuniona Milutinu Sretenoviću Sreti. Pesmu je napisao Rusmir Pobrić a Svetina izvedba je snimljena njegovim mobilnim telefonom i taj snimak je iskorišćen u verziji pesme na albumu. Pesma više liči na neki hit Tome Zdravkovića poput onog iz filma „Toma“ nego na sevdah.
Siva eminencija grupe Dragi Šestić, koji je producirao album, i ovoga puta je staru muzičku formu obukao u novo ruho ne narušivši suštinu – klasično i moderno je povezano na najbolji mogući način. Red je da navedem i muzičare koji su učestvovali u snimanju: Mišo Petrović (solo gitara), Sandi Duraković (ritam gitara), Senad Trnovac (bubnjevi), Vanja Radoja (violina), Gabrijel Prusina (klavir), Marko Jakovljević (bas), i gosti Boris Vuga (harmonika), Ivan Sušac (truba) and Orhan Maslo (udaraljke). Kad se podvuče crta – odličan album koji sa uživanjem mogu da slušaju i ljubitelji sevdalinke ali i slučajni prolaznici, radoznalci i stranci koji se prvi put susreću sa ovom muzičkom formom. Svima njima je uživanje zagarantovano. (Ocena: 8.2/10)