Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (53)

23 novembar 2021
Author :   Srđan Strajnić

Skoro je dva meseca prošlo od mog poslednjeg Dnevnika pa ovoga puta ima više kratkih prikaza albuma nego obično. Sekcija domaćih izvođača se poslednjih meseci brojčano uvećala, taman kad sam počeo da se plašim da neće biti dovoljno albuma ni za Top 10 na kraju godine. Nisam baš nešto oduševljen kvalitetom preslušanih albuma, ali ipak se nađe ponešto tu i tamo. Što se stranih izdanja tiče, vidi se da se približava kraj godine, pa je svako ko je imao neke adute u rukama pokušao da ih izbaci u poslednja dva meseca. Kada pogledam svoju preliminarnu listu, ovo će biti još jedna ženska godina. Uskoro ću morati da pozitivno diskriminišem muškarce, koje na listi svećom treba tražiti. Još je ređe na mojoj listi naći nekoga sa Britanskih ostrva, jer, moram to priznati, retko šta što potiče odande i pokušam da slušam. Ako bi neki profajler krenuo da razmatra moj ukus brzo bi došao do zaključka da su moji muzički afiniteti okrenuti ka ženskim osobama, Amerikankama, u svojim tridesetim-četrdesetim godinama (mada su odstupanja i gore i dole moguća), koje sviraju gitaru, akustičnu ili električnu, i pripadaju kantri, folk, rok i pop žanrovima. Izgled nije presudan. To se da primetiti i u tekstu ispod i u mikstejpovima Spotify i Mixcloud koji idu uz ovaj, pedeset i treći nastavak Dnevnika.

Faye Webster – I Know I’m Funny haha

(indie folk)

Uvek sam sumnjičav kad američka ili engleska rok štampa iz hrpe kantautorki izvuče jedno ime i nemilosrdno ga propagira. Zato sam kod Fej Vebster otvorio četvoro očiju. Moje sumnje su počele da se raspršuju već na prve taktove pesme koja otvara album „Better Distractions“ – pesma je bila više folk nego indi, dakle čista forma ali sa iznenađujućom primesom diskretnog džez filinga. Kasnije se taj osećaj još i pojačava, na primer u pesmi „In A Good Way“. Očigledno publika dobro prima te džez hintove jer su te dve pesme najslušanije na albumu. Ako mene pitate, i najbolje. Ostale pesme više pripadaju AOR žanru pop muzike i dalje blago džeziranom. Zvuči zrelije nego što ima godina (24) ali to je zato što je prvi album objavila već sa šesnaest. Ovaj joj je četvrti, objavljen za „Secretly Canadian“ ali nije i prvi koji je doživeo ograničeni uspeh na top listama. Prethodni, „Atlanta Millionaires Club“ je probio led po tom pitanju, pa od narednog možemo očekivati još veći uspeh. Tim pre što su joj se širom otvorile stranice specijalizovane muzičke štampe sa obe strane Atlantika. Mladoj nadi iz Atlante, Džordžija, možemo samo da poželimo mnogo sreće u daljnjoj karijeri i da je častimo solidnom ocenom i plasmanom na godišnjoj listi. Na njoj je da opravda očekivanja. (8.2/10)

Jesse Merchant – Antelope Running

(indie folk)

Mora se napisati nekoliko reči o albumu koji prolazi skroz ispod radara iako nosi nepatvorenu lepotu i eleganciju, baš kao i antilopa u trku iz njegovog naslova. Ovaj Kanađanin nije više u cvatu mladosti, tu je negde oko četrdesete, i imao je dovoljno vremena da usavrši svoj stil do savršenstva. To se nije odrazilo na njegov uspeh jer uspeha i dalje nema, jer koga briga danas za lepotu. Klavir je vodeći instrument na ovom albumu što mu daje distinktivan zvuk. Ujednačeni kvalitet pesama, koji je Džesijev zaštitni znak često ume da bude deo problema, pre nego deo rešenja kako napraviti hit. Ni na ovom albumu nećete naći nešto što bi se i izokola moglo nazvati hitom, ali ćete i bez toga uživati u toplini i skladu zvukova koji dolaze iz zvučnika. Muzika za opuštanje i kontemplaciju. (8.1/10)

Jerry Garcia & David Grisman – Been All Around This World

(roots)

Džeri Garsija je čovek koga bih prosto morao da volim. On je tokom cele svoje karijere istraživao “roots” žanrove I pretakao ih u svoju autorsku muziku i kao lider Grateful Dead-a I u svojim nusprojektima kakav je i ovaj album sa Dejvidom Grismanom. Dok slušam album, ne mogu se oteti utisku da je trebalo da se više bavim Garsijinim opusom i da je trebalo više da volim njegovu muziku. Međutim, početkom sedamdesetih, kada sam se prvi put susreo sa njegovom muzikom, ta slobodna, previše razuđena forma koju je primenjivao na svojim nastupima (koji su inače najvažniji aspekt karijere benda Grateful Dead nije mi bila bliska. Verovatno je za potpuno uživljavanje u tu muziku bilo potrebno uzimati „proširivače svesti“ koji bi srušili barijere naših ličnih konvencija kada se radi o muzičkoj formi. Možda tada nisam mogao da pojmim tu, praktično neograničenu slobodu.

Kada sam 1974. došao u posed albuma „From The Mars Hotel“ donekle sam promenio mišljenje. Pesme na njemu su bile čvrsto strukturirane, uglavnom nisu prelazile tri minuta i bazirale su se na kantriju koji mi je već tada bio prilično blizak. Ne smatra se taj album mnogo bitnim u karijeri Grateful Dead, ali meni je bio OK. Garsijini off-projekti su uvek bili konkretniji, recimo New Riders Of The Purple Sage koji je bio skroz kantri. Saradnja Garsije i Grismana, kome je mandolina primarni instrument, je počela ranih šezdesetih i trajala je, sa dužim ili kraćim prekidima, do Garsijine smrti 1995. Ovaj album je kompilacija snimaka napravljenih u Grismanovom kućnom studiju početkom devedesetih. Sve su to obrade, neke iznenađujuće (Džejms Braun!) izvedene na krajnje nepretenciozan način (nije to ni bilo planirano da se objavljuje). Baš to što su ih Garsija i Grisman radili za svoju dušu daje im neponovljivi šarm, pa može da prođe i Džerijevo klimavo pevanje. Album je, naravno, danas potpuno irelevantan, ali je meni „seo“ kao retko koji poslednjih godina. Ocena bi bila viša da nemam ono pravilo da kaver-albumima ne dajem više od osmice. (8.0/10)

The War On Drugs – I Don’t Live Here Anymore

(indie rock)

Novak je najavio da će napisati recenziju pa neću da dužim. NovI WOD je vrlo dobar album, ali ima jedan veliki problem – vrlo je predvidljiv a samim tim pomalo dosadan. Savršenstvo ume da smara, to se po ko zna koji put potvrdilo. Granduciel je svojim radom zadobio priznanje i poštovanje, svakako ne bez razloga. Dosadan sam već postao pominjući slojevitost njegove muzičke matrice i „zlatni presek“ kao ideal lepote koji primenjuje u arhitekturi svojih pesama ali lepota nije ni mrtva ni statična ni besadržajna. Lepota je, pre bi se reklo, neuhvatljiva. To je ono što Granduciel ne zna, ili ako zna, ne primenjuje u svom delu. Za savršenu lepotu ne može više od „8“, za veću ocenu mora se ubaciti malo „sex appeal“-a. (8.0/10)

Le Ren - Leftovers

(folk)

Moja nova ljubimica Le Ren (pravo ime Lorin Spir) čiji je prethodni EP iznedrio skoro pa pesmu godine 2020., „The Day I Lose My Mind“ je najzad izdala svoj prvi pravi album, sa neuobičajenim naslovom za debi „Leftovers“ (Ostaci). Ona je to objasnila rekavši da su u pitanju pesme koje je tokom prethodnih godina, kada se nije profesionalno bavila muzikom, komponovala i da je htela da ih objavi pre nego što krene dalje u svoju muzičku karijeru. Nisu to dakle, nikakvi restlovi, već originalna dela koja njoj lično nisu više toliko aktuelna, ali ne želi da ih nosi kao nekakav balast. Pesme su meni dopadljive već na prvu loptu, čim čujem njen glas koji ima pravu boju za mene. Odmah na prvo slušanje izdvaja se pesma o majci Dyan koja je, ako sam dobro shvatio, preminula. Sve ostale pesme su sličnog, melanholičnog raspoloženja, koje Le Ren proizvodi kao od šale. Nije ni čudo, sa tolikom količinom tuge u glasu. Na ovom albumu nema pesme koja mi se ne sviđa, ali pored već pomenute, istakao bih i „Who’s Going To Hold Me Next?“ i „Annabelle & MaryAnne koju je otpevala sa Tenci, kantautorkom iz Bruklina o kojoj ću morati malo više da saznam. Dakle, ono što je Lorin Spir alias Le Ren svojim prvim EP-jem snažno nagovestila, apsolutno je potvrdila prvim albumom. Dobili smo jaku kantautorku koja će u dolazećim godinama zauzeti mesto na samom vrhu. Hvatam sebe kako već jedva čekam njen sledeći album. (8.8/10)

Brandi Carlile – In These Silent Days

(folk rok)

Brendi Karlajl se, posle višegodišnjeg bivstvovanja na kantri/folk sceni, najzad ustoličila kao njena bitna predstavnica. Stekla je poštovanje i kolega/koleginica i publike, pre svega konstantnim kvalitetom kompozicija i izvođenja ali i uspešnim povezivanjem sa kolegama iz muzičkog sveta. Radila je sa veterankom Tanjom Taker, radila je u supergrupi The Highwomen sa Natali Hembi, Amandom Sajers i Maren Moris, objavila je album na kome su 14 njenih pesama sa albuma The Story obradile najveće zvezde kantri muzike plus Adel i Pearl Jam. Sa njom je čovek na sigurnom – iako će ga retko izbaciti iz sedla izuzetnošću pojedine pesme, uvek ćete dobiti više nego što ste očekivali. Njen prosek je uspostavljen na visokom nivou, koji je za mnoge druge aktere scene nedostižan i u njihovim vrhuncima. Nije probirljiva po pitanju žanra – pevaće sve od roka do soula i R&B-a, ali će ipak najveći deo repertoara činiti folk i kantri pesme. Tako je i na novom albumu. Smenjuju se balade tipa Barbara Strejsend sa kantri, soul i bluz pesmama. Ono što joj daje dodatnu sigurnost je njena prateća grupa koja je s njom od početka a čiju okosnicu čine braća blizanci Tim i Fil Hanserot. Ovaj album otvara pesma koja je postala najveći hit, balada „Right On Time“ kao stvorena za Brendin snažan glas i za raspevavanje. Milionski strimovi govore da se taj način sviđa njenoj publici. Okušala se i u pop muzici, prilično uspešno, u saradnji sa grupom Lucius u pesmi „You and Me On The Rock“ ali se meni najviše svidela u kantri baladi „This Time Tomorrow“. „Broken Horses“ je soulom obojena pesma, i tako do kraja albuma, svaka pesma novi žanr, a u svakom žanru Brendi kao riba u vodi. Ipak, previše je to eklekticizma i za starog eklektika poput mene da bi ocena bila viša od osmice. (8.0/10)

Margo Cilker – Pohorylle

(country)

Margo Cilker je nova spasiteljka kantri muzike, muzike koja ima tendenciju da pada u kič ili u boljem slučaju da se transformiše u pop. S vremena na vreme se javi autor, ili u poslednje vreme mnogo češće, autorka koja stvari vrati na početna podešavanja, ona u kojima srce i duša imaju važno mesto, ali je podjednako važan i honki tonk ritam pratećeg benda. Devojka je sa severozapada SAD, iz Oregona, koji do sada nije bio poznat po jakoj kantri sceni. Cilker je dobila dosta prostora na specijalizovanim portalima, pa i na onima kojima kantri nije primarni izbor, kao Pitchfork na primer. Razloga za to itekako ima, a glavni razlog su dobre kantri pesme. Ne treba zaboraviti da su dobre kantri pesme baza dobre pop muzike. Poslušajte pesmu Tehachapi, o kalifornijskom gradiću tog imena, već opevanom u čuvenoj pesmi „Willin’“ Lovel Džordža iz grupe Little Feat. Nije ga Margo nadmašila, ali nije se ni osramotila svojom pesmom. Čudno ime albuma, „Pohorylle“ potiče iz Španije, gde je Margo išla na busking (sviranje na ulici za bakšiš), ali pravo značenje nisam uspeo da prokljuvim. Jedino što sam pod tim imenom našao je neka radnja za izradu torbica i ranaca u San Sebastijanu koja se tako zove. Ona nije od onih koja će se probijati svojim izgledom, već čistim kvalitetom i klasičnim kantri honki-tonk glasom u kome uvek ima za nijansu više emocija nego što je potrebno ali ga baš to čini neodoljivim. Debi album koji se mora uzeti u obzir. (8.2/10)

illuminati hotties - Let Me Do One More

(indie rock)

„Tenderpunk“, tako zove svoju muziku Sara Tudzin, dvadeset devetogodišnja devojka iz LA-a, koja nastupa pod imenom illuminati hotties. Taj njen indi rok koji je prilično blizak panku nije baš „my thing“, ali, pošto sam ponosan na svoju samoproklamovanu sposobnost da nanjušim one koji će postati veliki, nisam odoleo da ne napišem par reči. Već su drugi primetili da Sara uspeva da bude i mudra i duhovita što nije lako ni iskusnijima od nje. Album je podeljen na pankoidne pop pesme koje kao da svetle u mraku i one sporije, atmosferičnije. Sara je skoro sve sama uradija: pevala, svirala, snimala i producirala. Za ova poslednja dva ima i diplomu i to prestižnog Berkli univerziteta. Prvo mi je pala u oči pesma „Joni: LA’s No.1 Health Goth“ koja ne može biti ništa drugo do ironična posveta Džoni Mičel, odavno krunisanoj kraljici El Eja. Interesantna je i antikapitalistička „Threatening Each Other re: Capitalism“ koja opet ironično govori o „prednostima“ konzumerizma. Pesma „u v v p“ će biti primećene po učešću Bak Mika iz grupe Big Thief u ulozi naratora na kraju pesme. Mene se najviše dojmila pesma „The Sway“ koja ima nešto od atmosfere svoje imenjakine koju su proslavili Rozmari Kluni i Din Martin pre sedamdesetak godina. Nije to ta pesma, nije ni slična, nego kažem samo da ima deo te njišuće atmosfere. Svojim trećim albumom Sara Tudzin je napravila kvalitativni skok od dobrog ka vrlo dobrom – videćemo da li će u budućnosti dosegnuti odlično. (8.2/10)

Abba – Voyage ( Ocena: 8.0/10, recenziju čitajte OVDE)

Evo i domaćih izdanja, kojih je ovoga puta više nego obično. Nisam uspeo o svakom od njih da napišem nešto, ali o većini jesam.

Rebel Star – Početak i kraj (ocenjen 8,8/10, pogledajte OVDE)

Frank Magnolia – Night Rider

(blues)

Vukša Veličković nastavlja tamo gde je stao s prvim albumom. I dalje je JJ Cale uzor i ideja vodilja, ili se Vukšine muzičke ideje samo preklapaju sa Džej Džej Kejlovim, nije ni bitno, jer ono što dobijamo je taj filing. Primećujem da je album „Night Rider“ raznovrsniji i da se više eksploatiše klasični bluz, kao u pesmi „Charlie“. Za razliku od prošlog, „Almost There“ iz 2019., na kome se mogla čuti samo akustična gitara Frenka Magnolije, na „Night Rider“ albumu Vukša proširuje i obogaćuje zvučnu sliku uvodeći dodatne instrumente u pojedine pesme. Perkusije i bubnjeve svira Feđa Frenklin, klavijature sam Veličković, aprajt bas svira Pavle Popov, a Srđan Popov bas i perkusije. Prateće vokale peva Aleksandra Kovačević. Nisu na svakoj pesmi svi oni zastupljeni, ali bez obzira na to, Veličković je dobio proširenu zvučnu sliku koja čini da pesme koje su u svojoj suštini slične onima sa prvog albuma ipak manje liče na njih. Dakle, Frenk Magnolija je iskoračio ka formiranju benda. Po mom mišljenju, trebalo bi to da uradi iz jednog prostog razloga – da bi mogao da krene dalje od klupskih svirki koje imaju ograničeni domet, i što se brojnosti publike tiče, i što se poziva na festivale tiče. Solo izvođač sa gitarom ne može dalje od kluba, a Frank Magnolia je zreo da ide dalje. Ovaj album to dokazuje. (8.0/10)

Harry The Kid – Stvar pravog trenutka EP

(domaći pop-rok)

Haris Ćehić se posle male pauze koju je sam sebi dao, posle bendova Feet i Harry & Fat Sons pojavio pod imenom Harry The Kid. Ime na engleskom ne treba da vas zavara, jer pesme su na hrvatskom. U pitanju su balade na tragu Đorđa Balaševića, posebno druga pesma sa EP-ja, „Osluškujem njene korake“ koja i tekstualno i muzički „vuče na njega. To nije ništa loše, dapače. Da bi se izvukli neki dublji zaključci o Harisovoj muzici moraćemo da sačekamo objavljivanje pravog albuma, ali ono što je nagovešteno je, po mom sudu, više nego zadovoljavajuće. Nesporan je Ćehićev osećaj za melodiju a što se tekstova tiče ja bih savetovao veću personalizaciju koja se postiže pričanjem priče, doživljene ili izmišljene, sasvim svejedno. U ove tri pesme postoji jedna scena (ona kad devojka vuče kofer) koju mogu da vizuelizujem, ostalo su uglavnom opšta mesta. Kantautor bi morao dublje da ulazi u teme kojima se u svojim pesmama bavi, da im da više „krvi i mesa“, da nam slikama iz života približi situaciju o kojoj peva. Da nam da šansu da se identifikujemo. Drugim rečima, autor treba da nam pesmom kaže ono što mu je neprijatno da bilo kome kaže. Tada će pesme doći do šireg kruga slušalaca. Do tada, možete uživati i u ovome što nam je Harry The Kid ovom prilikom dao. (7.5/10)

Klotljudi – Fašizam ljubavi

(domaći rok)

Izgleda da je ova rečenica koja je kao što znate naziv prvog albuma Discipline kičme „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ bila ideja vodilja klotljudi prilikom kreiranja albuma „Fašizam ljubavi“. Uticaji grupe Velvet Underground na zvuk Klotljudi je očigledan, mada je poreklo tog i takvog zvuka kod Velveta rezultat tenzije između dva kreativna nukleusa grupe – Lu Rida i Džona Kejla, dok je kod Klotljudi u pitanju pre svega preuzimanje germanskog akcenta i filinga od Niko, pridružene članice benda koja se pojavljuje na nekoliko pesama sa prvog albuma. Što neko reče u ovom novom dokumentarcu o Velvetima, tokom snimanja drugog albuma „White Light/White heat“ Rid i Kejl, koji su se razišli po pitanju koncepcije, su se prosto nadmetali ko će glasnije svirati, ne bi li nametnuo svako svoju. Rezultat je bio kreativni haos u kome se ta ogromna tenzija mogla bukvalno dodirnuti rukama.

I kod Klotljudi postoji tenzija, ali između benda i slušaoca (mene!). Priznajem da me iritira to što čujem, priznajem da je reakcija odbijanje. Pitanje je da li je to dobro ili loše – bolje je, kažu, da nešto na tebe deluje, makar i negativno, nego da ostaneš ravnodušan (kao što ostajem na dobar deo onoga što čujem poslednjih godina, i kod nas i u svetu). Klotljudi i sami kažu u pesmi „Marko“ koja je njihova koncepcija: „tri teme u isto vreme“.  Haos ili samo multitasking, što li je? Ovo zajebano vreme (zajebanije od mnogih drugih vremena, ali ne i najzajebanije ikada) izlučuje muziku koja je zajebana. Slušali ste novi album grupe Low, i kod njega ima zajebanih delova, ali ima i optimizma koji se ogleda u skladnim harmonijama dvoje glavnih aktera. Kod Klotljudi optimizma nema – samo kakofonija nepodnošljive težine postojanja, da parafraziram Kunderu. Sa svakom sledećom pesmom, moja iziritiranost raste, postaje skoro nepodnošljivo. Već negde oko petnaestog minuta slušanja, tokom pesme „Jozef Heler“ (čujem sebe kako vapim: vratite nam Delmora Švarca!), hvatam sebe da se hvatam za kvaku-22 i da se pitam da li ovo ipak ima nekakvog višeg smisla. Uostalom, Heler se i sam pitao šta da radi normalan čovek u društvu u kome su svi poludeli! To moje preispitivanje je ublažilo odbojnost jer uvek sam padao na kontekste i podtekste.

Opet, šta znači „Fašizam ljubavi“? Šta je autor time hteo?!? Fašizam kao pojam je pre svega vezan za doživljaj države, dok bi za doživljaj ljubavi u tom kontekstu više odgovarala dominacija i potčinjavanje, stari dobri sado-mazohizam. Ali to su Velveti već odavno apsolvirali sa „Venus in Furs“. Taman pomislim da je dosta bilo Velveta u mom tekstu kad naiđe pesma „Vampir AB“ koja po ugođaju i nevinosti (naivnosti) evocira „Sunday Mornig“ sa Niko. Ima tu i (mnogih) drugih uticaja, ali kad me nešto iritira znam da ima nešto sa mojom omraženom grupom iz osamdesetih, The Wolfgang Press. Kao da je jedna od one tri teme koje Klotljudi istovremeno sviraju uvek njihova. Pri ocenjivanju preovladaće lični doživljaj nad kontekstom, ali bi klotljudi trebalo da budu zadovoljni ocenom ako je tačno moje zapažanje iz prve rečenice. Uspeli su, nije mi bilo prijatno! (6.0/10)

Koala Voice – Plata

(domaći rok)

Kada je Manca Trampuš, pevačica i gitaristkinja slovenačke grupe Koala Voice dole u velikoj Sali Doma omladine na početku nastupa rekla: Eh šoukejs festivali!, znao sam na šta misli. Nije joj se svidelo to što će nastupati pred praznom salom. Svega nekoliko sedišta je bilo popunjeno, ali je zato prostor ispred bine bio pun onih koji su bili željni da zaplešu uz muziku Koala Voice. Slovenački indi-rokeri ih nisu razočarali – ni malo se nisu štedeli u nastupu. Mene su osvojili na prvu loptu, čim sam čuo najveći hit sa njihovog prethodnog albuma „Woo Horsie“ „Ker tu je sve tako lepo (tu nič me ne boli)“ koji je zarazan do te mere da sam ceo sutrašnji dan proveo pevajući taj refren (srećom po okolinu, u sebi). To me je ponukalo da potražim njihov novi album na striming servisima. Zove se „Plata“ ali nisam siguran da li to znači plata na slovenačkom, ili nešto drugo, kao na primer „tanjir“ (plate, piatto – tanjir). Dobro bi bilo da znači „tanjir“ jer onda bih mogao da kažem da se na tanjiru sa kojeg nas Koala Voice poslužuje može naći mnogo lepih stvari. Prvo, pesme na bar dva jezika, engleskom i slovenačkom, ali i pesme svih indi podžanrova. Ima balada („Misli“, „Worried Man“), ima pesama sa gitarskim hukovima (hooks), ima i jedna desetominutna psihodelična pesma, „Prva indijanka ki so jo ugrabili vikingi“ ima i potencijalnih hitova („Vukovi“ koja je na hrvatskom (eto i trećeg jezika!) i „Postapokaliptični svet“ koja ima zarazni ritam). Tu je i glas simpatične Mance, frontwomanke benda, zatim gitara Domena Don Holca i na kraju ritam sekcija braće Prašnikar, „last but not least“. Bogato posluženje! Po mom mišljenju, jedan od najboljih ovogodišnjih regionalnih albuma. (8.5/10)

Zvonimir Varga – Muzika

(domaći pop)

Deseti album Zvonimira Varge se ni po čemu ne razlikuje od prvog, petog ili osmog – tu su romantične Vargine pesme, otpevane na Vargin način, sa tekstovima u maniru, hmm, Zvonimira Varge. Vargina muzika nije namenjena rokerima jer je benigna po svom karakteru – niti diže revoluciju, niti razrešava unutrašnje konflikte, niti otkriva nove vidike. Ta muzika je tu da nam predstavlja zvučnu kulisu u trenucima opuštanja. Leti, dok pod suncobranom ispijamo hladnu limunadu, zimi dok sedimo sa voljenom osobom pored kamina u kojem pucketa vatra a mi ispijamo neko dobro vino. Čak i kad peva o politici („Donald Tramp“) sve teče glatko i mirno, pa iako u pesmi u više navrata pominje pank, od pank ugođaja u pesmi nema ni traga ni glasa. Ne znam koliko je pesama do sada Zvonimir napisao o voljenom gradu Zagrebu, ali još uvek uspeva da svoj grad posmatra iz nekog novog ugla, ovoga puta sa Sljemena.

Album „Muzika“ je dobar primer kako zvuči neko ko je zaljubljen. Nije nam teško zaključiti da je Varga trenutno veoma srećan čovek, srećan koliko to može biti samo neko ko je zaljubljen „do ušiju“. Svojoj izabranici Katarini posvetio je bar dve pesme („Katarina“ i „Nova za Kety“) a skoro sam siguran da je i „Najljepša cura u gradu“ njoj posvećena. Katarina Matas mu se odužila snimivši čak tri spota za njega. Lep primer ljubavne veze koja podstiče kreativnost. Mada ima i tamnijih tonova, album odiše pozitivnom atmosferom i ima bržih ritmova više nego obično. Recimo „Telefon“, jedna od Varginih šaljivih pesama koja će se svideti pre svega deci. Album „Muzika“ je, iz napred iznetih razloga, živahniji nego što je to kod Varge uobičajeno, ali se on nijednog trenutka ne udaljava od svoje poetike, koju bismo sa sigurnošću mogli nazvati romantičarskom. U današnjem nervoznom svetu takav pristup mnogima smeta, mnogima izgleda naivno, ali ja ću ovom prilikom stati na Varginu stranu. Zaboravimo na trenutak pandemiju, ekonomsku krizu i druge užase savremenog sveta i pobegnimo u Vargin bezazlen, romantični svet i provedimo pola sata u njemu. Verujte mi, ne boli. Naprotiv – ima terapeutski efekat. (7.0/10)

Rogi – Tu (domaći pop, moja ocena 7.5/10; Novak recenzirao OVDE)

Fantom – Noćne priče (domaći pop, 7.0/10)

Ostali, među kojima ima i albuma koji apsolutno zaslužuju da se o njima detaljnije piše:

Sturgill Simpson – The Ballad Of Dood & Juanita (country, 8.4/10); Lana Del Rey – Blue Banisters (pop, 8.4/10); Courtney Barnett – Things Take Time, Take Time (indie rock, 8.3/10); Tre Burt – You, Yeah, You (americana, 8.2/10); Cass McCombs – Tip Of The Sphere (indie-rock, 8.2/10); Leah Blevins – First Time Feeling (country, 8.1/10); Chris Blevins – Grief, Love & Other Gifts (americana, 8.1/10); Billy Strings – Renewal (bluegrass, 8.1/10); Natalie Hemby – Pins And Needles (country, 8.1/10); Bedouine – Waysides (folk, 8.1/10); Charley Crockett – Music City USA (country, 8.0/10); Marissa Nadler – The Path Of The Clouds (folk, 8.0/10); Laura Stevenson – Laura Stevenson (folk, 8.0/10); Jackson Browne – Downhill From Everywhere (folk rock, 8.0/10); Dori Freeman – Ten Thousand Roses (country, 8.0/10); Gary Louris – Jump For Joy (americana, 7.9/10); Ana Egge – Between Us (country, 7.8/10); Strand of Oaks – In Heaven (folk rock, 7.8/10); Steve Gunn – Other You (indie folk, 7.4/10); Teenage Funclub – Endless Arcade (britpop, 7.3/10); Ellen Foley – Fighting Words (rock, 7.3/10); TK & The Holy Know-Nothings – The Incredible Heat Machine (country, 7.2/10); Billy Bragg – The Million Things That Never Happen (folk, 7.0/10).

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio