Dnevnik muzičkog eklektika – Preslušavanje (41)

10 mart 2020
Author :   Srđan Strajnić

Novi Dnevnik #41 je pred vama. Ovoga puta sam pisao o nekoliko pop/rok albuma koji imaju moderan zvuk, čiji ljubitelj baš i nisam, pa su ocene niže nego obično. Pokušavam da uhvatim korak sa novim tendencijama rok muzike da ne bih postao jedan od onih čiji se slušalački spektar ograničava na period njihove mladosti. Moj dobar prijatelj, uskoro i kum, koji je vrstan poznavalac muzike (ne samo pop-roka, već i džeza i klasike) i muzičar za svoju dušu, recimo, ne sluša ništa snimljeno posle kraja sedamdesetih godina prošlog veka. Kaže „ima toliko dobre muzike do tada snimljene, za koju znam da je dobra, da mi nije dovoljan ovaj jedan život koji imam da se u njoj nauživam, pa čemu onda gubiti vreme na slušanje nove muzike za koju unapred znam da mi se 90% neće svideti. Možda je u pravu ali ja, ovako radoznao, imam potpuno suprotan pristup. Volim da bar jednom čujem i ono što znam da mi se neće svideti pa makar to bilo na uštrb ređeg slušanja onoga što mi se sviđa. Time ipak činim dobro delo, pa svojim čitaocima, bar onima koji mi veruju, uštedim sate istraživanja. Pomažem i onima koji mi ne veruju – oni prosto ne slušaju ono što hvalim. No, da ne dužim, pred vama je moja dvomesečna muzička dijeta, pa izvol’te!

Ako želite da proverite da li pričam gluposti ili ima istine u mojim prikazima, paralelno sa čitanjem slušajte mikstejp Dnevnika muzičkog eklektika #41 OVDE

Terry Allen – Just Like Moby Dick

Legenda teksaške kantautorske scene Teri Alen se, posle prošlogodišnje kompilacije muzike koju je radio za pozorišne predstave o čemu ste čitali OVDE, javlja sa novim materijalima. Na većini od dvanaest pesama gostuje Šenon MekNali (Shannon McNally), kantautorka koja je na sceni već evo dvadeset godina (kako vreme leti!). Interesantna osoba ta Šenon. Završila je antropologiju na prestižnom Franklin & Marshall koledžu, osnovanom1787., kojeg je pomogao Bendžamin Franklin donacijom od 200 dolara pa je po njemu dobio ime. Elem, Šenon je diplomirala 1997., pa se posle toga otisnula u Evropu, u Pariz, gde se izdržavala i sticala iskustvo svirajući na njegovim ulicama za napojnicu. Po povratku u SAD izgradila je respektabilnu karijeru. Velikom popularnošću se ne može podičiti, ali je poštovanje kolega muzičara i muzičkih kritičara itekako stekla. Kada preslušate pesme sa ovog albuma na kojima nastupa, a one su njegov bolji deo, biće vam jasno zašto. Naročito mi se svidela pomalo džezirana „Harmony Two“, pesma koju je napisala Alenova supruga Džo Harvi Alen a izuzetno otpevala Šenon MekNeli, i „All These Blues Go Walkin’ By“. Šenon ima snažan glas koji je uprkos tome obojen emocijom. 

„Death of the Last Stripper“, pesma koju su napisali supružnici Alen i Dejv Alvin  je možda i najbolja na albumu. Samo malo zaostaje kolaboracija sa Džo Elijem i Čarli Sekstonom u pesmi „ All That’s Left Is Fare-Thee-Well“. Manje mi se sviđa trilogija „American Childhood“ koja je izvedena u „roots“ maniru a zvuči kao muzika iz kakve pozorišne predstave. „Sailin’ On Through“ zatvara album i u sebi sadrži frazu po kojoj je album nazvan – „Just Like Moby Dick“. Nema ova upotreba simbola mnogo poveznica sa Melvilovim remek-delom ali Mobi Dik ima tako jak simbolički naboj da se može upotrebiti i kao simbol nečijeg životnog puta, što je, kako mi se čini (ili samo pričinjava) ovde slučaj. Teri Alen me na ovom albumu najviše podseća na Kinki Fridmana jer i jedan i drugi, u poznim godinama, imaju priličnu dozu vedrine i čak humora u svojim pesmama. To mi, priznajem, mnogo više prija, nego oni patetični starci (kakvih je mnogo više na sceni) koji žale svoju „sudbu kletu“ i boje se predstojeće smrti. Vrlo dobar album koji ipak neće završiti na samom vrhu moje godišnje liste jer „flow“ koji Alenove pesme imaju za nijansu maši ono što ja smatram „idealnom putanjom“. (8.1/10) 

John Moreland – LP5

My fat neck friend, da parafraziram Džeksona Braunija, je snimio svoj najbolji album do sada, bar što se mene tiče. Zrelo ostvarenje koje sadrži više od dve dobre pesme nije baš tako česta pojava na savremenoj rok sceni. Morland otvara u maniru Stiva Erla, pesmom „Harder Dreams“ kojom izražava nepoverenje u savremeni svet. Druga, „A Thought Is Just a Passing Train“ kao da je pobegla iz Džej Džej Kejlove pesmarice, bar što se muzike tiče. Tekst je previše politizovan da bi ličio na Džej Džejove. Odlična je „Terrestrial“ sa najboljim stihom na albumu „…My mortal vision is blurring, unclear on the terms of the deal…“. Da ih ne nabrajam sve, pesme su sličnog raspoloženja i slične tematike – Morlanda su naročito zaokupila razmišljanja o istini prema sebi i prema drugima i njena druga strana, laž i licemerje ne samo pojedinca, već i ovog našeg sveta u kome živimo („…Da li je istina fikcija?“). Prisutna su i njegova uobičajena preispitivanja i samopovređivanja.

Ovo je prvi Morlandov album koji je producirao i neko drugi uz njega. Mat Pens (Centro-Matic, Jay Farrar) je (verovatno) taj koji je u Morlandove pesme dodao elektroniku i ritam-mašinu. Mnogi žanrovski puritanci će mu to zameriti. Ja ne. Toliko je to diskretno, da verovatno ne bih ni primetio da nisam negde pročitao. Naročito se sintisajzeri primećuju u jednom od dva instrumentala („For Ichiro“). Ovaj koga sam pomenuo odudara od Morlandove muzike ne samo zbog korišćenih instrumenata već i zbog „japanske“ melodije. Pesma je posvećena Ičiru Suzukiju, čuvenom bejzbol igraču iz Japana koji je oborio mnoge rekorde američke Mejdžor lige.

Peti album Džona Morlanda je, kako sam rekao u uvodu, po mom mišljenju najbolji njegov album do sada (uz „In the Throes“). Kompozicije su standardno dobre, prepoznatljivo njegove mada se tu i tamo čuje uticaj  kolega. Zato su tekstovi samo njegovi jer takvo majstorstvo sa rečima se negde drugde retko sreće. Morland ima sposobnost da sa nekoliko jednostavnih reči opiše svako svoje stanje, osećanje ili razmišljanje. Početkom marta, u trenutku dok pišem ovaj tekst, ovaj album se nalazi na vrhu moje godišnje liste. (8.2/10)

Aubrie Sellers – Far From Home

Album jeste neujednačen, i stilski i kvalitativno, ali moram pohvaliti pokušaj da se kantriju ubrizga sveža krv. Zaista mi je postalo teško slušati uvek isti nešvilski zvuk pa je ovo dobrodošlo osveženje. Iznenađenja ne manjka – uticaji se prostiru od Emilu Haris do Sonic Youth što je vrlo širok dijapazon. Obri Selers je kćer kantri zvezde Li En Vomak pa joj je verovatno bilo mnogo lakše da dođe do toga da joj Stiv Erl gostuje na ploči nego što bi to bilo nekom koji nema takav porodični bekgraund. Ali, nema zamerke, zašto ne iskoristiti mogućnosti koje se pružaju, tim pre što to nije bilo obično gostovanje, već ono koje pravi razliku. Naime, Erl je odgovoran za tu sonikjutovsku stvar. Pesme su, kao što rekoh, veoma šarolike, što mi ipak pomalo smeta, posebno one koje su u krosover pop maniru. Ta „catch all“ strategija možda uspeva u politici na Balkanu, ali u muzičkom biznisu takav pristup te najčešće ostavlja na ničijoj zemlji. Bojim se da će i Obri Selers doživeti tu sudbinu. Šteta, jer najbolje pesme sa ovog albuma zaslužuju daleko veće ocene od prosečne osmice. (8.0/10)

Nathaniel Rateliff – And It’s Still Alright

Lepo mi je Magdalena Belić, autorka kultne emisije „Nevergrin“ na RadioAparatu, govorila da je Natanijel velika „faca“ plavookog soula i soula uopšte – nisam joj verovao. Ajde što joj nisam verovao na reč, nego nisam prepoznao njegovu veličinu ni kad sam višekratno preslušao njegov prethodni album „Tearing at the Seams“. Mislio sam, OK, nije loše, ali, brate, samo nabija pa nabija (tako objašnjavam englesku reč „groove“). Sada, dok slušam njegovu solo ploču „And It’s Still Alright“ iz korena menjam mišljenje. Možda je ta promena došla i zato što je bez „Night Sweatsa“ njegova muzika prosto prodisala, možda je „zlo i naopako“ koje je pohodilo mučenog Natanijela u vidu razvoda od žene i smrti prijatelja/producenta Ričarda Svifta učinilo da bolje komuniciram sa onim što ima da kaže (iako, daleko bilo, sam nemam ta iskustva) a možda je stvar u boljim pesmama. Uostalom, nije bitan razlog, bitno je da više neće biti (bar se nadam) onog Magdaleninog prekornog pogleda koji me proganja kao noćna mora. Moji favoriti su naslovna pesma, „Mavis“ i „Time Stands“ ("…Time stands in a duel, and I stand with you".) mada i ostale sasvim lepo legnu. Odavno sam pristalica intimnih ispovesti ovog tipa koje mogu da budu i često jesu monotone, što ovde ipak nije slučaj. Dovoljno su različite pesme za šta je najviše zaslužan producent Džejms Baron (Beach House) koji je prateće muzičare pozicionirao čas u pozadinu čas u prvi plan tako da album zvuči u jednom trenutku vrlo intimno, u drugom mnogo ekstrovertnije. Da ne dužim, Natanijel ima moju bezrezervnu preporuku. (8.1/10)

Vera van Heeringen – Won’t Be Broken

U prvom trenutku nisam ni primetio da je ploča izdata 2019, a sada kad znam, ipak sam rešio da je stavim u Dnevnik #41 i da napišem nekoliko rečenica o njoj. Da sam je preslušao prošle godina, ušla bi u Top 30, to mogu odmah da kažem. Holanđanka po rođenju, sa prebivalištem u Engleskoj/Velsu i muzikom koja povezuje dve obale Atlantika – odmah se vidi da za Veru ne postoje granice. To važi i za vrstu muzike koju stvara. Sigurni ste da je u pitanju folk dok slušate jednu pesmu, sledeća već može da bude kantri, ili nešto između, tu i tamo se čuje blugras, ali sve pripadaju toj kantri-folk tradiciji koja je dala mnoštvo značajnih autora. Vera van Heeringen je izuzetan tekstopisac sa duboko emotivnom lirikom, odličan kompozitor u okvirima žanra kojim se bavi i da se ne zaboravi, odličan fingerpiking gitarista. Njen trio pored nje same, čine gitarista Dejv Luk sa kantri i kontrabasista Endi Suard sa folk bekgraundom. Idealan sastav za Verinu muziku. Slušanje jedanaest ujednačenih, suptilnih pesama sa albuma „Won’t Be Broken“ biće uživanje za svakog ljubitelja žanra. U toj ujednačenosti se krije i jedina mana ploče – nema pesme koja odskače, preko koje bi došla do publike koja je izvanžanrovska, uz mali izuzetak, pesmu koja otvara album „Gods“, koja bi eventualno mogla da probije žanrovske granice. (8.1/10)

Tame Impala – The Slow Rush

Još jedan pop album na mom repertoaru i još jedan dokaz da je sinonim današnjeg popa monotonija. Nije dosadan poput Biberovog (o kome sam nešto niže takođe pisao), ali nije ni da vrca od kreativnosti i seksipila. Pesme jesu ujednačene (do neprepoznatljivosti), produkcijski jesu „ošišane“ i potisnute u „off“ (ceo album kao da je u offu) ali bar ne iritiraju (ne u većoj meri). Moglo bi se reći da je ovo nastavak njihovog prethodnog albuma „Currents“ , dakle R&B devedesetih i psihodelija šezdesetih daju kao rezultantu disko sedamdesetih produciran na način uobičajen u dvadeset prvom veku. Dakle, mlađi brat liči na starijeg, možda je čak i lepši, ali stariji je ipak stariji. Možda nije loše ovde objaviti zabelešku o albumu „Currents“ koju sam napravio u vreme objavljivanja 2015. na sajtu „Rate Your Music“ koja nije nigde javno objavljena do sada:

A priori sam negativno nastrojen prema ego-tripping projektima poput ovog Kevin Parkerovog gde dotični sve radi sam: svira sve instrumente, peva, komponuje, miksuje, producira...pa još kad prva stvar "Let It Happen" zazvuči negde oko polovine pesme kao “Fanfare For The Common Man” Emerson, Lake & Palmera, pretencioznost neminovno počinje da vrišti iz mojih zvučnika koji počinju da vape da prekinem slušanje. Odoleo sam na sreću tom iskušenju pa sada a posteriori mogu da kažem da mi ovo pakovanje psihodelične muzike šezdesetih i sedamdesetih, elektronike, Britni Spirs i Kajli Minog, Flaming Lips i shoegazera poput My Bloody Valentine u jedan paket na kraju krajeva uopšte ne zvuči loše. Tamo kuda su se The Black Keys poslednjim svojim albumom uputili, Tame impala su albumom Currents već stigli. Adekvatni i vizuelno primamljivi omot (uradio ga Robert Beatty na Kevin Parkerovu ideju) sa temom iz dinamike fluida i činjenica da iz tradicionalnih muzičkih instrumenata kojima se Parker inače služi izlazi zvuk koji zvuči (skoro) kao da je sintetizovan elektronskim putem uopšte neće odmoći egzaltiranom prijemu koji će album doživeti od strane publike. Savremena inteligentna muzika za ples sa rehumanizovanim sredstvima za proizvodnu (analogni instrumenti) i rezultatima rada (emocije+prijatnost) će ovoga puta od mene biti visoko ocenjena!“

Sve manje-više važi i za novi album, ali ponovljena priča je manje zanimljiva nego prvi put ispričana, pa će i ocena biti za nijansu niža. (7.4/10)

Katie Pruitt – Expectations

Još jedno autovanje pripadnice LGBT zajednice. Kejti je iz Atlante, Džordžija, što je podjednako teško za LGBT osobu kao biti sa Balkana, ako ne i teže. Ni striktni katolički odgoj nije pomogao u njenom oslobađanju. Muzika jeste. Još u srednjoj školi je počela, ali tako što je autobiografske pesme „pakovala“ u heteroseksualni mod dok se u jednom trenutku, koji se dogodio kad je otišla na studije daleko od kuće, otvorila. Sama činjenica da je gej time je prestala da bude problem. Problem je postalo kako to saopštiti roditeljima, naročito majci. Učinila je to tako što joj je poslala snimljenu pesmu u kojoj eksplicira svoje seksualne preferencije. Majka, u prvom trenutku šokirana, uskoro shvata da je ljubav prema rođenom detetu jača od predrasuda i potpuno prihvata orijentaciju ka istom polu svoje kćerke. Kejti je, verujem, pao kamen sa srca, pa je sasvim oslobođena počela da piše bolje pesme koje više nisu morale da se obraćaju muškom rodu. Ovaj album je rezultat toga. Kvalitet samih pesama ali i izvođenja je visok. Pesme su melodijski raznovrsne i sveukupno kompleksnije od uobičajenih kantautorskih kompozicija. Kejtina muzika, iako je ona sama vrlo mlada, zvuči kao AOR pop (pop za odrasle) s tim da još nije dostigla zanatski nivo potreban da se napiše „zarazni“ refren. Čini mi se da sa tom bojom glasa i tom milozvučnošću (koju ne treba mešati sa ljigavošću) treba da pretenduje na širu popularnost. Ipak, šteta bi bilo da pređe u pop jer bi neminovno morala da se odrekne vrlo jakog ličnog pečata koji daje svojoj muzici. Vreme će pokazati koji će put Kejti Pruit odabrati, ali, koji god da odabere neće pogrešiti. Takav talenat mora da izbije na površinu, gde god i kad god! (8.1/10)

King Krule – Man Alive!

Sin mi je skrenuo pažnju na njega 2011. dok je još bio Zoo Kid i imao 16 godina. To je bila ona čudna balada „Out Getting Ribs“, minorni hit u to vreme. Odavno je uzeo ime King Krule (kažu po Elvisovom filmu „King Creole“ iako ne vidim vezu). Prilično je teško odrediti žanr kome pripada. Moralo bi se pomenuti najmanje pet različitih žanrova, toliko različitih da bi to nabrajanje izgubilo smisao. Singer-songwriter, indie rock, hip-hop, eksperimental, chill-out, jazz fusion, post-punk, electronic … sve su to oznake za King Krula na muzičkim sajtovima. On je sve to  i još više. Evo, prva pesma sa novog albuma zvuči kao Joy Division/New Order, druga je čudna mešavina Džejms Blejka i ne znam čega sve još, treća je izobličeni hip-hop naglašeno evropskog ugođaja…i tako dalje, i tako dalje. Ja ovo ne volim, moram otvoreno da kažem. Previše je nervozna ova muzika za moj ukus. Ne kažem da mora da teče med i mleko, ali ovaj uradak zvuči kao da ga je radio neko ko ima problema sa samim sobom. Nervoza, bes ili bar nezadovoljstvo izbija iz svakog tona ove ploče. Da je to prirodno izbacivanje tih negativnih osećanja iz sebe – ni po’ jada, ali to je „umetnički“ oblikovano izbacivanje negativnih osećanja. Pretencioznost mi je uvek naročito išla na živce. Što je najgore, kad bi se odbacili svi ti „ukrasi“, i ostavila samo bazična pesma, onda ne bi bilo ni približno toliko iritantno, dapače. Baš njegova prva pesma koju sam pomenuo na početku je dobar primer za ovu moju tvrdnju. Naravno, dozvoljavam mogućnost da se nekome svidi muzike King Krula jer kao što rekoh, njegove pesme ogoljene do srži imaju kvaliteta ali njihovo pakovanje se meni lično ne dopada. (6.0/10)

Justin Bieber – Changes

Otkud Džastin Biber ovde!?!? Biće da je razlog ta prokleta radoznalost koja me nikako ne napušta. Trebalo bi da u godinama u kojima sam imam bolju anticipaciju onoga što me očekuje kad se suočim sa nepoznatim. Tačnije – ne baš skroz nepoznatim. Znao sam da je Biber svoju karijeru napravio na Jutjubu još kao mlađi tinejdžer i to velikom većinom kod devojčica njegovog uzrasta. Ne mogu se pohvaliti da sam do ovog trenutka čuo više od polovine neke Biberove pesme, a i to mi je bilo previše. Koji me je đavo terao da pomislim da je na novom albumu „Changes“ čiji naslov nagoveštava da je postao čovek i da se promenio, postao lik čija će mi muzika biti bar podnošljiva, ne znam. Znam samo da đavo jeste bio u pitanju. Nešto dosadnije i sterilnije ne pamtim kada sam poslednji put čuo, ako sam ikada. On i kad peva o seksu to zvuči kao da se ta ljudska aktivnost obavlja isključivo u laboratoriji, u sterilnim uslovima. Verujem da je veštačko oplođenje uzbudljivije od seksa kakav nam u svojim pesmama nudi novopečeni mladoženja Džastin. Da bih ipak bio koliko-toliko fer, porediću ga isključivo sa pop zvezdama. S kim bi on u toj kategoriji dobio bitku? Teško je naći takvog/takvu. Možda je najbliži onim boj-bendovima iz devedesetih (Backstreet Boys, N’Sync…) ili Limalu iz osamdesetih i Dejvid Kesidiju iz sedamdesetih. Ozbiljne pop zvezde tipa Džordž Majkl, Elton Džon i Majkl Džekson nekada, ili Ariana Grande i Tejlor Svift danas su daleko, daleko ispred. (4.0/10)

Nađa - Pretty Bone EP

Mlada novosadska kantautorka je konačno izdala drugi EP. I dalje je to gitarski indi zvuk koji teži da prizove elektroniku. Ako je prvi EP, "Venus in Gemini" (prikaz je OVDE), iz sada već davne 2016. zvučao kao da ga je snimila Kortni Barnet na sedativima, ovaj zvuči kao prošli album Tame Impale, dok Kevin Parker nije duboko zabrazdio u disko vode. Dok je snimala EP, sama Nadja kaže da su joj na plejlisti bili Talking Heads i Devo a uticali su na nju pop-art umetnik Kejt Haring i T.S.Eliot, čuveni englesko-američki pesnik. Nadja komunicira svojom pesmom „A Nod to Prufrock“ sa Eliotovom prvom i najpoznatijom pesmom “The Love Song of J. Alfred Prufrock“ koja praktično predstavlja sponu između romantičarske poezije devetnaestog veka i Modernizma. Uporedite Nadjin „In the room I found the girls staring, Talking of only Keith Haring“ i Eliotov stih „In the room the women come and go, Talking of Michelangelo“. I jedna i druga pesma se bave potisnutom (nerealizovanom) seksualnošću (ne u ovim odlomcima). Baš je lep i efektan Nadjin naklon T.S.Eliotu i toj pesmi. Interesantno je da se prethodni EP završava a novi počinje istom pesmom „Venus in Gemini“ ali u sasvim različitim aranžmanima. Prvi aranžman je romantičarski (čitaj rokerski), drugi moderan (elektronika). Kao da je htela da pokaže svoju polaznu poziciju i tačku na kojoj se trenutno nalazi i, naravno, pređeni put za ove četiri godine koje dele njena dva izdanja. Iako verovatno nikad neće dostići nevinu lepotu prve, demo verzije pesme „Someone New“ i ovim Ep izdanjem Nađa Vračarić dokazuje da se radi o ozbiljnoj autorki koja se mora ozbiljno shvatiti. (8.0/10)

Ostali ocenjeni albumi:

David Keenan – A Beginner’s Guide To Bravery (7.2/10); The Haden Triplets – The Family Songbook (8.0/10); Marcus King – El Dorado (7.8/10); James Steinle – What I Came Here For (7.5/10); Sarah Mary Chadwick – Please Daddy (7.4/10); The Lost Brothers – After The Fire After The Rain (8.0/10); Khruangbin & Leon Bridges – Texas Sun EP (7.8/10); Algiers - There Is No Year (7.9/10); Seth Lakeman – Pilgrim’s Tale (7.7/10); Isobel Campbell – There Is No Other (7.9/10); Sam Lee – Old Wow (7.0/10); Agnes Obel – Myopia (7.5/10); Supersuckers – Play That Rock’n’Roll (8.0/10); Tami Neilson – CHICKABOOM! (7.5/10); Drive-by Truckers – The Unraveling (8.0/10); The Secret Sisters – Saturn Return (7.8/10); Cave Flowers – Cave Flowers (8.0/10); Cup O’Joe – In the Parting (8.1/10); Cindy Cashdollar – Waltz for Abilane (7.8/10); Destroyer – Have We Met (8.0/10); Soccer Mommy – Color Theory (7.8/10); Christopher Paul Stelling – Best of Luck (7.5/10).

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio