MOJA ŽENA
Godine kada sam postajala žena
jedu trutovi i bogomoljke
Nakon čuvene osme sjednice
i neke jogurt revolucije
davnašnje
- ja smotana
tek stidljivo otkrivam
upijam Simon
vrelom peglom
preko svake novonastale nošnje
i boljke
nju – okarakterisanu
tek kao pratilju
najpoznatijeg mizantropa
(Ko će da me uči kako se čupaju trepavice
izbjeljuje lice
i briju noge?)
ustaje poslije skoka
mačkasto proteže...
- žene iz moje porodice rade u dvije smjene
Imam samo nju
u vremenu u kojem ona postaje on
i obratno
dok sve oskudnije i sve tješnje
marširaju mas-medijalne
horde bez štita i oklopa a svaka
Kvazinova Amazonka
ispod čijeg se pojasa odjednom zakriva svaka ženska suknja gazi
i zadobija pravo glasa
I svi odjednom laju i režu
a u modu ulaze razne Bebe Džaković
pitomice
koje suču bradu i brkove
u vežu
ženstvenost prosuta
u malo šporke vode u sić
- Ja uzimam babin vez na borde
i pero
Postajem žena
zbunjena
tek protegnuta
kad pojavljuju se unisex brojevi
u Viva Vero
kategorije lastex i ostale hermafrodit novotarije
i armije nekih muških žena
ratničkih sjena dignutih iz plemena prošlosti krvavih od osvete
Moja žena odbija da ponese muško oružje
umjesto toga
ona piše
ona plete
i kopča podsuknje na duple igle
i iako nije klasična Penelopa
niti babaroga
Ona čeka
gleda u špigle
ne žuri nigdje...
MENTALNA SLIKA
Bio si pravi majstor u pakovanju stvari
Ničeg previše emocija najmanje
(Nećemo sad tugu)
Pratio me onog posljednjeg jutra do trebinjske rampe
I mahnuo kratko
“Vidimo se” ...
Nisam stigla da obučem svečanu haljinu
(Moj manirizam mimetičkog suviška te živcira)
Nisam iz tvoje košulje ni izlazila
Minimalizam je novi stil budućnosti
Dobro pamtim riječi kojima si otvorio onu izložbu u Novom
Očima koje su svukle moju štrčeću baroknu kombinaciju
Svedi se kitnjasta moja
Od ukrasa ti samo ja trebam
Na to tijelo biće dovoljna samo košulja
Moja u naredno jutro
Ta nedjelja čišćenja ostaje zapečaćena u arhivi
Mojih pretumbanih sjećanja
U kojima mi zavodiš strogi red
Prevodiš moj haotični nered kojim pravdam neku svoju tobožnju
kreativnost
Kao prevodilac iz nebića u biće
Ništavila u sveopštost
Svoje pojavnosti
“Vidimo se” ...
Vidim te svuda od tada
Čitav svijet postaje izložbeni prostor
Kostur preko kojeg je razapeta tvoja slika
Ram preko kojeg su okačene moje kitnjaste kreacije
U minimalizmu sređenih sjećanja
Tvoja laka fraza koja ne ostavlja prostor za pakovanje bola rastanka
“Vidimo se” ...
Drži me za riječ
Drži me za red
Drži me za naredni susret
I dok se ponovo tumbam u kršu trebinjskog autobusa
Minimalistički svedena i spakovana ovog puta
Do grla zakopčanih emocija
Sa knedlom u grlu
Držeći se samo još za onu tvoju laku frazu
Težinu obećanja pred kojom zabranjujem sebi da se skršim
“Vidimo se” ...
Mucam pred vratima tvoje novljanske galerije
(iz koje dopire smijeh i neko lako ćaskanje)
I dok teža od teže gravitacije u zemlju propadam
Pa rekao si da se vidimo
Otkud ti kitnjasta?
(ali ne više moja)
Odgovaraš:
To je samo fraza
To se samo tako kaže
“Vidimo se” ...
*Katarina Sarić (1976) živi i stvara između Budve i Beograda. Na FF-u Nikšić diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica.Autorka je 13 samostalnih izdanja, zastupljena u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.
