Ana Magaš useljava u zvijezdu
nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani
Sudac poručuje:
Mi smo ovdje u jeseni, nepovratnom padu
Plesala si s čovjekom
koji je stigao s drugog planeta
Njegove su oči naborane zavičajem
u kojem nema kisika
Što je trebao reći tvoj muž
na prizor takvog neposluha?
Ana poručuje:
Ja sam ovdje da pokažem ožiljke,
imate li teleskop da pogledate
udarce kojima mi je odrvenio gipkost?
Nož je samo posljedica
Sudac poručuje:
Nebitno, gospođo.
Plesala si, ponavljam, sa strancem
nemoguća kao hladna fuzija
Zbilja misliš da nisi napela kuću do pucanja?
Ana prešućuje:
Moja kuća spirala je okamenjenih masnica,
mrtva mi gospođica stanuje
u krivo zarasloj lakatnoj kosti,
mrtva gospođica je i podstanarka
u dvaput lomljenim rebrima
U mojoj lubanji trajni sudski sporovi
Mokru od suživota s uganućima
neka me nose u pravokutne sobe,
u pravokutne krevete
u tople, kalorične ručkove,
šetnje u pravokutnim amplitudama
da pogled izađe iz opsega straha,
da novostečena sloboda nadglasa
bijeli šum tuđih katastrofa

Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima
Svijet će se ispod ukradenog automobila skupiti u jednu istinu,
a onda ću ohrabriti metak koji sam ti pljunula u pluća
Godinama, tijela su samo tonula u cestu
Iskrenost je asfaltirana, ali ja znam gdje može probiti trava
Sad kad je novi obrok izrastao iz mog bedra i pažljivo je serviran,
dijete koje ne zna da sam mu majka reći će da nije gladno
Ono gricka udove nježnog surogata
Ako je pečenje preslano, djedova jetra vrištat će imperative
u moje stisnute oči i skinuti me do saharozne dječje kože
Onda batine
Onda večera
Brat kaže da dolaze iskusni pauci
koji dlakavim nogama čiste mrak ispod kreveta
Samo moram reći da nemam sjećanje,
da nemam ime, da nemam brata
Onda umrem
Onda doručak
Dva metka, šest, devet njih
Ako se omlet jutarnje svjetlosti ohladi,
dijete koje je jelo iz mene počet će težiti k beskonačnosti,
onda se pokratiti s deset i opet otići
U asfalt je utaknuta prijetnja kao tratinčica iza uha
Ako me dotakneš,
probudit ćeš pištolj
koji spava ispod jezika

Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava
me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka
I zabiti se, kao u mene
Zapravo se probijala
udarana organima, nezaustavljiva
Bilo je nadrealno preživjeti,
gledati u kovanicu sunca,
a osjećati isparavanje svijesti
Ti imaš kćer, imaš program za pohranu sebe
na neobrijanom licu sadašnjosti,
neobrijanom kažem jer sam osjetila dlačice
dok sam pripitomljavala nasrtaj smrti
Ja imam pjesmu za tebe:
Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti
i već su ekosustav ti brižni očevi,
muževi, djedovi, braća,
prijatelji, susjedi, učitelji
Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost
brža od zvuka
Izrežu i prerežu
te čeljusti žilavu žensku prirodu
mameći refleksivnom pristojnošću
Suton, naoružan bukom
Ja, opremljena slanim zanosom iz filma,
u autobus sjedam naivna kao dnevno svjetlo
Situacija je brzo bolnija od gušenja
Nataknu mi povjerenje na farove i polako
čupaju stanište iz tijela
Kraj ceste me ostave golu
da na mene nalegne ponoć
i ponovno me oplodi
mokrim jutrom,
sjemenkom nemoći
u svakoj masnici

Kvantna Pepeljuga
Jajnici orbitiraju zbog mramora,
smrznuta šutnja uspinje se bosonogoj u toplinu
Bez gaćica razumije
da svaku ženu napusti koža,
dok pere muževa leđa
ili u nju penetrira četverokaratna kruna
Ptice iz srca polijeću na autopilotu
i po tko zna koji put
promišlja sestre
kao neprežaljenu toplinu
sigurna da joj nedostaju
kao što svakom nedostaje
batina koja je ipak bila predvidiva
U krevetu dan napet
do iznemoglosti,
namještaj izdiše lijenost
Dosadno je, ako ne i opasno,
kad princ dolaskom
ohladi kisik do kondenzacije
utapajući je zagrljajem
Vrane zaslađuju vrijeme
glasnim raspravama
Kad ih čuje, umišlja prijateljice
s kojima dugo govori o ljubavi u metaforama
Kaže da je ljubav zaklana perad
ili prostrijeljeno krilo
Moguće su razne interpretacije
Njen kontinent sabijen u neispričano tijelo
Strahovi su sobe kojima tapkaju
žene učahurene u neispravne metke,
žene oblaci za privatnu kolekciju obzora
I sve bi to bilo dovoljno
da je nebo moguće
ugraditi pod kuću

Princeza je u jednoj od mogućih stvarnosti
evoluirala u žrtvu obiteljskog nasilja
Budućnost je prebrzo došla,
budućnost je došla neočekivano
kao pogled u vlastitu plitku sreću
Što god mislili o zgarištu,
činilo ti se da je toplina bitnija od slobode
Odrezani prsti sestara,
odlazak iz kojeg je izrasla
nova šuma, zamjenska obitelj
Ali i ona te izručivala
njegovom stisku
ostavljajući panjeve na koži
da zapinješ
kad želiš
reći ne
Ako te uguši ljubavlju,
srce na vrijeme reanimira
Mrtvoj ti i živoj u grudi
sadi električne pulseve
dok raznježen guguće:
prelijepa si
da te režem
režem
režem
U postelji je već razmotana
industrijska revolucija
koja se nipošto ne tiče glasnog stada
o kojem svakodnevno brineš
Tvoje noge
umočene u riječno grlo
dok promišljaš
kako vodi zauvijek
pristojno
leći u usta
*Monika Herceg (1990, Sisak); studira fiziku na Sveučilištu u Rijeci. Mama je dvoje djece. Vjeruje u znanost i da je ljubav pogon svijeta. Poeziju čita svakodnevno, na svim mogućim mjestima, u svim mogućim trenucima. U zadnje vrijeme trudi se čitati i prozu, a ponešto i piše.
Sve njene nagrade: Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i / ili identiteta i nagradom Slavić za najbolji prvijenac objavljen 2018. godine. Iste godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova Lovostaj samo što nije izašla iz štampe. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom konkursu za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom konkursu humorističko-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017, te nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju priču.