U tom smislu Đorđije Njunjić, autor svježe objavljene zbirke intervjua „Nesvrstani“ ima gotovo idealan koncept. Budući da je njegov cilj (jedan od ciljeva, zapravo) od prvih novinarskih dana bio približiti relativno neinformisanoj crnogorskoj javnosti mnoga imena koja negdje drugo postoje kao neodvojivi dio određene scene (najčešće pank ili rock scene), njegova ispitivačka šema je išla od upoznavanja s bendom (uključujući i razloge zbog kojih je bend prestao s radom, ako je prestao s radom), preko značajnih momenata karijere, nekad poetičke filozofije ili političko/društvene angažovanosti, zatim konekcije s Balkanom, planovima, rijetko neko pitanje iz privatnog života, a i takvo bi se pitanje u najviše slučajeva odnosilo na fudbal, i takav je koncept ovoj knjizi dao notu leksikonskog tipa, pa manje ili više pred sobom imamo sve prve lekcije koje nas mogu uvesti u muziku svakog pojedinačnog izvođača koji je ukrstio (uglavnom) tastaturu s Njunjićem.

To su pitke priče o muzici, društvenim prilikama koje su dovele do nekih pjesama, negdje i anegdotskog tipa, a u isto vrijeme mnogo zanimljivije nego da je u pitanju suvoparna biografija hronološki precizna, iako ćemo na samom kraju čitanja knjige imati sasvim dovoljno enciklopedijskih podataka. Ti intervjui nekima od nas nisu novi, oni su u posljednjih deset godina objavljivani na portalu MULJ, te na blogu Otium, ali ovako zbrinuti unutar korica, kao da oživljavaju ponovo, ujedinjeni, odolijevajući brzini kojom nam sve pročitano na internetu nekako ostaje u zapećku sjećanja. Ovoj knjizi je namijenjeno vidno mjesto.

Osim Njinjićeve dobre forme i poznavanja svojih sagovornika u suštinskim segmentima, pa i šarmantne stidljive spontanosti tamo gdje su u pitanju meetup intervjui, te njegove očigledne studioznosti u pristupu i lakoće kojom se svodi uvijek na ono što je zaista bitno, štedeći nas nepotrebnih retardacija kakvima se znaju baviti novinari, ne smijemo zaboraviti na značaj ovakve zbirke, nemjerljiv za muzičku bibliografiju Crne Gore, a govorimo o potpunom siromaštvu u tom smislu da svi autori koji su kod nas objavili knjige o popularnoj muzici mogu sjesti na policu zajedno sa svojim knjigama i komotno pokraj sebe odložiti gajbu piva. Bez pretjerivanja.

U „Nesvrstanima“ su uzeli učešće (da se poslužim terminologijom Žikice Simića)Henry Rollins, Phill Anselmo, Dennis Casey, Richie Ramone, John Connor, Paul Di'Anno i mnogi drugi muzički heroji nekih prošlih godina i našeg danas, zatim neki od organizatora velikih festivala panka, te muzičari iz zemalja čija nam je scena dostupna jednako, ali joj je manje prostora posvećeno čak i u underground medijima Balkana, pa imamo uvid u Švedsku, Rumunsku, Poljsku, Francusku, i mnoge druge rock i punk (i srodne) radionice.

Ova knjiga je i vizuelno jedna od najpažljivije rađenih u Crnoj Gori; miris vraća u vrijeme Rock expressa, pa na nivou nostalgije, prvi susret s ovom knjigom je nezaboravan. Ima vizuelno formu novinskih članaka, s pojačanim ključnim rečenicama, i s te strane komplimenti idu Draganu Lučiću.

Ovo je izuzetan poduhvat (a malo jeste žalosno svako iole ozbiljnije izdanje u Crnoj Gori zvati poduhvatom, ali kad zbroje se sve muke dok jedna ovakva knjiga nastane, onda nemamo izbora)kolege Njunjića, koji je i sam dio jedne pankerske priče (za one malobrojne koji ne znaju, bubnjar je u bendu Punkreas), a iznad svega je čovjek koji voli muziku iskreno, u svim oblicima. A sve su to razlozi da što prije obradujete svoju biblioteku jednom ovakvom knjigom.