Nesuvisli režiserski potezi uzbunjuju oči a nepravilni pokreti kamere udaraju u čelo gledatelja prinuđenog da istrpi još jednu patetičnu verziju filmske teme sa novog albuma slavnog dvojca iz Hrvatske. Džaba spektakularna, nedirnuta ljepota Durmitora, ambijentalna draž drugih kadrova snimljenih u Crnoj Gori, uzalud je i grandiozan monjument poput pulske Arene kad jedva da možemo dočekati završnu scenu njinog najnovijeg spota.

Ispravite me ako griješim ali muzika ne pomaže, nego su se 2Cellos dobrano zaigrali na krilima bjelosvjetske slave, donedavno praveći visoko producirane a kvalitetne i dopadljive spotove, a već nekoliko puta prikazujući pretenciozne vizuelne uradke - za kompozicije čije instrumentalne obrade ne funkcionišu ni sa Londonskim simfonijskim orkestrom. Iz ove (sporedne) Zimerove kompozicije (iz znamenite filmčine Ridlija Skota) izbacili su ženski vokal bez kojeg, prosto rečeno, ne ide... Otišli su daleko, popeli se na vrh durmitorskih masiva, ali nije pomoglo, jer je slika promašenija od tona (figurativno, naravno), tačnije od izbora ovakve melodije.

A šta su inače simpatični momci mogli očekivati od tipa čije je umjetničko ime  - Keky! Aleksandar Kerekeš, imenovani fotograf i direktor fotografije, na korak do kič folk estetike kojom se "uspješno koristi u narodnjačkim krugovima", ruinirao je njihov aktuelni video klip do granice negledljivosti. Ni žal ne ostaje, da je moglo da bude bolje, jer zaborav stigne brže-bolje, bolje čim prije nego li kasnije. Ako uopšte izdržite do kraja...

Ako izuzmemo nagrađivane i kvalitetom već prepoznate filmove prikazane tokom prve polovine poznatog međunarodnog beogradskog filmskog festivala – “Ona”(Elle), “Mjesečina” i “Mančester na moru”- održanog od 24. februara do 6. marta (ako računamo i dodatni dan za projekcije, mahom dobro posjećene), koji je i ove godine ponudio raznovrstan i čini se uobičajeno izvrstan, iako ne pretjerano inventivan izbor iz aktuelne svjetske produkcije, novi filmovi Toma Forda, Džima Džarmuša, Pabla Laraina, Olivijea Asajasa, te debiji Hane Jušić i Vilijema Oldrojda u svakom slučaju spadaju u sam vrh ponuđene obimne filmofilske trpeze (preko 110 filmova uz propratne programe, od kojih je autor ovog teksta pogledao tek petinu). Ono što bi mogao biti zajednički imenitelj ovim izabranim, po poetikama potpuno različitim naslovima, jesu izuzetna glumačka ostvarenja, vrhunski dometi kako glavnih tako i sporednih glumaca, od kojih su neki bili nominovani ili su čak dobili prestižne strukovne nagrade. Pomenimo i da je za pobjednika  takmičarske srpske selekcije proglašen “Rekvijem za gospođu J." u režiji Bojana Vuletića, premijerno prikazan na Berlinalu, kao i još nekoliko ekskluzivnih filmova koji su odmah potom doputovali u Beograd, a pošto će se svi uskoro naći u regionalnim bioskopima eto mogućnosti za opširniju opservaciju. Među najlošijima na ovogodišnjeg  FEST-u, praktično bez premca i duboko na dnu našli su se Kusturičin grozni galimatijas "Na ml(ij)ečnom putu" i " To je samo kraj svijeta", po svim parametrima katastrofalan filma Gzavijea Dolana, ali o njima detaljnije nekom drugom prilikom.

“Nisi kao ostale djevojke

Ne postoji ništa na ovom

svijetu poput tebe”

Kada ste poslednji put čuli ovako čudesno iskrene stihove u trominutnoj pop pjesmi koja nema viškova, nepotrebnih efekata, solo tačku instrumentaliste ili (bilo) kakvu egzibiciju vokaliste?

Negdje tokom šezdesetih godina prethodnog vijeka??

Jednim solidnim singlom, a nipošto revolucionarnim pomakom u karijeri, Depeche Mode je najavio album “Spirit” koji će očigledno biti angažovan. Na to upućuje i dizajn omota koji je uradio njihov stalni saradnik Anton Korbijn. Dejv Gejen sa puno (interpretatorskog) žara proziva mase, u suštini kilavo pozivajući na “revoluciju” e da ne bismo njega iznevjerili! Valjda najprije sebe, svakog od nas, računajući i pjevača DM?!

Na veliku žalost ali i iznenađenje potpisnika (ovih redova) njihova nova pjesma je slabog intenziteta, u njoj praktično ne postoji revolucionarni žar, a refren koji bi trebalo da ubrza krvotok slušalaca ne doseže ni do prosjeka numera sa albuma “Music for the Masses”, kojim su postali globalni popkulturni fenomen.

U uvodnom singlu 14. albuma DM divane o revoluciji kao što se ćaska o nepravdi uz kafu, ili umirujući čaj, onako kako se kritikuje društvene anomalije u sjenci sobe/kancelarije/kafane, bez istinske želje da se učini nešto radikalno – da se učini bilo što značajno, na+polju.

Da reditelj Demijen Čazel nije imao toliko ljubavi prema filmovima iz Zlatnog doba Holivuda, mjuziklima uopšte i prije svega veliku strast prema džez muzici koju je koristio na inspirativan način u oba prethodna filma, kako u neprimjećenom debiju tako i u trima oskarima nagrađenom “Whiplash”-u, ne bi ni bio snimljen vjerovatno najljepši film 2016. godine.

Šest godina posle prvog skripta realizovan je ”La La Land”, a rediteljeva borba sa producentima prevagnula je u autorovu korist – rezultat je čak četrnaest nominacija za Oskara, izjednačen rekord sa istinskim klasikom “Sve o Evi” i patetičnim, precijenjenim “Titanikom”! Na neki način i ovaj film je ostvarenje jednog velikog sna, jer Čazel nije želio da odustane, uprkos mnogim preprekama. A to je jedna od tema kojom se bavio, na površini ponudivši neklasičnu ljubavnu priču koja očarava gledaoca od samog starta (ako ne računamo uvodnu sekvencu bez bilo kakvog dramaturškog opravdanja, što su mu prvi zainteresovani producenti s pravom označili kao višak).

U intervjuu pred vama do ove prilike veoma tajanstveni Svemirko, multipraktični muzičar synth-pop usmjerenja, prepoznat od početka kao jedan od najzanimljivijih novih (kant)autora u regiji, otkrio nam je svoj identitet, imenom i prezimenom, ne praveći ni malo buke oko toga, uz konstataciju da slušalačku pažnju privlače iskrene ljubavne pjesme a ne bilo kakve strategije skrivanja i raz-otkrivanja, misleći vjerovatno da je kvalitet kreirane muzike najbitniji. Tako bi trebalo da bude, ali naše vrijeme je iskočilo iz zgloba, poodavno. Uprkos tome, ovaj sofisticirani stilista koji se ne libi sopstvene emotivnosti – pa je valjda stoga skovao simpatičnu subžanrosvku odrednicu emo-macho pop - sam je komponovao, aranžirao,producirao, snimio i smiksao debi album „Vanilija“. Sa dolazećeg, sva je prilika lepršavog pop albuma predstavlja najnoviji singl "Vrati mi se još jedanput", jednostavnu ljubavnu pjesmu u kojoj ne znamo da li je samoironična ili je ovlaš naznačeni ljubavni jad stvarno stanje junaka - koje se ponovo ponovilo.

Vratimo li se unatrag u osamdesete godine pronaći ćemo dodirne tačke sa nekim prefinjenim pločama iz tog perioda, kao što ih autor albuma sa mirisom vanilije pronalazi, kako kaže i u muzici koju je slušao i u sopstvenom životnom iskustvu. Svemirko i nije njegov prvi umjetnički pseudonim – možda će nekima od vas značiti ime, iliti nick, Nikonar, pod kojim je takođe stvarao i nastupao live. Za nekih pola godine trebalo bi da uslijedi i koncertna promocija ovog, novog albuma, koji su mnogi od nas s nestrpljenjem iščekivali, budući da su  predhodno prezentovane pjesme bile prvoklasna manifestacija jednog neupitnog talenta. Dvije od njih, a to je prava šteta, nećemo moći posjedovati u audio formatu, barem još neko vrijeme, nego samo nastaviti (u mom slučaju neumjereno) slušati na You tube kanalu...

Strana 10 od 15

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio