Garfild briljantno oblikuje ličnost visokih moralnih principa, pobožnog i pitomog, koji je ubijeđen da na nasilje ne treba odgovarati nasiljem. Tome ga je naučila trauma iz djetinjstva, a taj motiv se znalački gradira sve do vrhunca filma. Malo je reći da je riječ o vrhunskom ostvarenju, filmu u kojem poljubac dvoje zaljubljenih biva romantičan skoro kao u doba Zlatnog Holivuda, a čija se romantika razdrobi u paramparčad naturalističkim prikazom ratne klanice kakvu niste nikada vidjeli u bioskopu. Snaga kojom se naglašava brutalnost ratnog pokolja, posebno u početnim scenama borbe u kojima je hipernaglašen horor na bojnom polju tj. grebenu, može se mjeriti sa antologijskom uvodnom sekvencom “Spašavanja redova Rajana”.
Nalik pomenutom i mnogim drugim ratnim filmovima, posebno “Full Metal Jacket”, i “Greben spasa” sadrži dvije cjeline – mirnodopski, romantizirani period na koji se nadovezuje uobičajeno stroga vojnička obuka a zatim slijedi pomenuta ratna kasapnica sa prosutim utrobama i raspolućenim udovima (koje nisu jasno razdvojene kao kod Kjubrika). Koliko samo besmisleno djeluje ratovanje dok jedan čovjek u vojničkoj uniformi spašava svoje saborce, ne ispaljući ni metak, ne koristeći hladno oružje. Njegovo HRABRO SRCE ovaploćenje je hrišćanskog duha u izvornom smislu koje vjerujuće uči da okrenu drugi obraz, da vole a ne da mrze. U vremenu u kojem živimo Zlo kao da izbija iz kamena, pa plemenita junakova Duša odiše dodatnom veličanstvenošću, a taj epitet, ako bismo morali izabrati tek jedan među mnogima, nameće se kao odgovarajući za veći dio filma. Da ne bude zabune, nema suvišnih scena, samo pojedine nisu pompezne i emotivno uskovitlane. U kovitlacu uzburkanih emocija našla se i moja malenkost, oguglala na trikove filmadžija koji nas ponekad namjerno aneprirodno nagnaju da pustimo suzu, e da bismo OSJETILI famoznu katarzu. Gledajući poslednji rediteljski poduhvat Mela Gibsona suze su tekle spontano, u najužasnijim a najdirljivijim kadrovima, zbog toga jer je to, javno priznajem, prirodno, odnosno urođeno svakom Ljudskom biću. Čiju Saosjećajnost, Hrabrost, Humanost, Umnost, riječju - Veličinu autor izdiže na zasluženi pijedastal vrlina bez kojih čovječanstvo ne bi ni postojalo.
Veliki reditelji umiju da rade i sa saradnicima ograničenih glumačkih kapaciteta, poput, pogađate, Vins Vona. Uloga narednika Hauela daleko je najupečatljivija u njegovoj više no skromnoj karijeri, a kompletan glumački ansambl je na visini zadatka, što se naročito odnosi na Terezu Palmer u ulozi Dezmondove dragane, australijske glumice neodoljive fotogenije. Glavni glumac zbog svoje fizionomije, ili upravo uprkos tome, dobija još više gledaočeve simpatije, a Garfildov nerazmeljivi talenat pomaže da liku kojeg tumači povjerujemo potpuno, čak i ako nismo identičnih uvjerenja.
Dijalozi i replike sadrže dovoljno šarma i, povremeno, duhovitosti da bi bili kontrapunkt (melo)dramatičnim momentima, a zvučni efekti, šminka i montaža vjerovatno će biti nominovani za Oskara. Ako se “Greben spasa” ne nađe među nominovanima za Oskara za najbolji film i režiju, to neće biti propust Akademije, jer je to u domenu puke špekulacije, nego eventualna neprimjerena kazna za Gibsonove grijehe koje je (valjda) već okajao u svom privatnom životu. Bilo bi neke kosmičke pravde kada bismo vidjeli makar jednu prestižnu statuu u njegovim rukama, jer je ovo očigledno godina trijumfalnog povratka Mela Gibsona, i kao glumca u filmu “Krvavi zaštitnik”, i kao moćnog filmskog autora, u svakom slučaju jednog od nekoliko najboljih režisera među kolegama glumcima, i glumicama.
“Hacksaw Ridge” se već našao na listama najboljih ratnih filmova svih vremena, za koju bi ocjenu od ovog kritičara ipak trebalo da “odleži” izvjesno vrijeme, ali nema nikakve nedoumice da se našao u samom vrhu ovogodišnje filmske produkcije.
Ocjena: 8.5/10
