Filmska kritika: Dječaci koji to nisu

09 jun 2016
Author :  

Negdje između serioznog, dramski snažnog tumačenja Gorana Bogdana i potpuno promašene uloge tj. karikiranja Julije Milačić valja pronaći prikladan pridjev za samozvanu tragikomediju koja to nažalost nije – nit' je tamo nit' ovamo. Režiser Nikola Vukčević očito nije bio dovoljno hrabar da bi se do kraja uhvatio u koštac sa temama kojih se dohvatio, i mada je njegova namjera plemenita čini se da je bio više filmski pedagog nego li psiholog što dublje promišlja junake i društvo u kojem pokušavaju da odrastu, a to bi svakako bilo funkcionalnije za cio film koji bi, moguće, znatno bolje funkcionisao kao atipični psihološki triler - naslovljen prosto „Stankova osveta“ - nego kao drama koja naposljetku nije ni iskreno tragična, makar ne onoliko koliko bi mogla biti da je kraj radikalniji, a pogotovo ne komična.

Kao da su snimana tri filma, od čega dva paralelna – o pomenutoj Stankovoj osveti za nehotično ali svejedno skrivljeno ubistvo njegovog oca, košarkaškog trenera reprezentacije Crne Gore, i o intimnom, ne samo seksualnom sazrijevanju Stankovog brata Voja mnogo godina kasnije, koji je u vrijeme nesrećne očeve smrti bio u trbuhu majke, po riječima autora ključne figure u filmu, o čemu bismo mogli dugo diskutovati. Ključna tema, pak, krah je cijele jedne generacije stasale u vrijeme raspada Jugoslavije te aktuelna kriza „pravih“ vrijednosti, degradacija sveg savremenog društva. Povrh svega, ovo je trebalo da bude film o Podgorici (nasuprot Titogradu) što on dijelom i jeste, prvenstveno zahvaljujući sjajnoj fotografiji Dimitrija Jokovića koji je uhvatio njene široke planove, panorame koje nagovještavaju ali ipak ne hvataju srž, sam duh Podgorice (scene koje se odvijaju u Titogradu u tom smislu su uspjelije). Pitanje je, pritom, da li „neki novi klinci“ mogu da „ukapiraju“ duh grada s početka devedesetih, i ideale tadašnjih momaka sa rok imidžom među kojima je i glavni junak kojeg kao neiskvarenog, moralno stamenog, što bi se reklo dobrog, starog frajera portretišu Momčilo Otašević (neočekivano uvjerljiv kao Stanko u mlađim danima) odnosno odlični Bogdan, harizmatičan u toj mjeri da praktično nosi cio film, uz pomoć Otaševića, od početka do kraja.

Narativna nekoherentnost dvije vremenske ravni u kojima se radnja odvija, tačnije neuvjerljivost scena koje prate dogodovštine mlađeg brata (igra ga naturščik Filip Đuretić, u skromnoj ulozi lika-naratora) smeta ukupnom pozitivnom utisku, a to je posljedica do kraja neprofilisanih karaktera: čak je i lik majke u upečatljivom tumačenju Ane Sofrenović nedovoljno kompleksan zbog čega se teže mirimo sa motivacijom njenih postupaka, a paradoks je da Nebojša Glogovac u samo nekoliko majstorskih poteza, u tek nekoliko kratkih scena u kojima se pojavljuje, gradi lik za koji tačno znamo ko je i kakav je, i zašto baš tako postupa. Nasuprot tome, u mnogim momentima Vukčevićev film djeluje nekako suviše naivno za surovo, devastirajuće vrijeme koje živimo, a čije su sjenke jasno vidljive u možda najuspjelijoj sekvenci – onoj koja se odvija u mračnom noćnom klubu „Romansa“. To što se jedan kupleraj zove tako romantično trebalo bi da bude ironično, a nije – jer se sav mulj mutne vode s Mareze jasno predočava u scenama koje su kakav-takav dramaturški vrhunac filma.

U liku glavnog negativca (u tipičnom tumačenju Emira Hadžihafizbegovića) prepoznajemo osnovnu, iako skrivenu, slabost autora koji ne želi da nam pojasni koji su to uzroci društvene i propratne moralne krize čijim se posljedicama pozabavio. Vlasnik košarkaškog kluba koji postaje Stankova meta, naime, uopšte nije iz Podgorice, a nije čak ni porijeklom iz Crne Gore, pa tako ne može biti simbol ovdašnjih tajkunskih/mafijaških struktura moći/noći, posmatrano u širem društvenom kontekstu. Kako je moguće snimati film o rasapu moralnih vrijednosti, o debaklu makar jedne izgubljene generacije, i to ne samo iz Podgorice nego iz svih gradova i krajeva bivše SFRJ, a ne identifikovati STANJE STVARI, djelimično prikazati ili makar ovlaš naglasiti ZAŠTO se to desilo? Taj neoprostivi -više etički nego li estetski- propust nismo očekivali od reditelja i ko-scenariste filma koji nosi transparentni naziv „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“, rođenog 1974. godine, koji je negdje u prvoj polovini devedesetih napisao knjigu čije je korice krasio lik Če Gevare... mnogo godina prije nego li je snimio svoj prvi igrani film.

Iako je, u međuvremenu, umnogome sazreo u svom režiserskom rukopisu, pa za razliku od „Pogleda sa Ajfelovog tornja“ u filmu „Dečaci iz ulice Marska i Engelsa“ nema viška stilskih i montažnih efekata niti insistiranja na „modernosti“ forme, ipak nije uspio da snimi dovoljno kvalitetan film, mada je bilo potencijala - možda zbog toga jer nije promišljao film o Stidu „koji će spasiti čovječanstvo“ već o arhetipskoj krvnoj osveti smještenoj u specifične društvene okolnosti garniranoj kompromisnim epizodama o seksualnom sazrijevanju šesnaestogodišnjaka koje (pogrešno) karikaturalno igraju svi mladi glumci izuzev Anđele Mićanović, a njima se pridružuje iskusni Branimir Popović, podjednako isti u bilo kom filmu.

„Na neku čudnu foru“ priča ipak jeste dirljiva (nerijetko se približava patetici čiju rampu srećom ne prelazi); Stanko, junačina i nesuđeni rok heroj ostaje nam u sjećanju, baš kao i numera Ace Tabaša -„Ne brini“, nekad u izvođenju grupe U škripcu a danas u interpretaciji Damira Urbana koji ima simpatičan cameo. Simptomatično je to što Stankov bend simbolično nazvan „Titograd“ koji se kao proslavio tom pjesmom (zanimljiva epizoda u filmu), odnosno rok ikonografija i imidž glavnog junaka nije više bliska nekim novim generacijama, a i to je valjan razlog zbog kojeg je svršetak mogao da bude gorči, u svakom slučaju tužniji i bolniji (i za gledaoce, a ne samo za protagoniste - starije generacije).

Jer, krajnje je vrijeme da se zabrinemo za ono što je bilo, što je moglo biti – i ono što tek dolazi.

Ocjena 6/10

Prvobitno objavljeno na portalu Gardencafe.me

1542 Views
Novak Govedarica

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio