Kao da su snimana tri filma, od čega dva paralelna – o pomenutoj Stankovoj osveti za nehotično ali svejedno skrivljeno ubistvo njegovog oca, košarkaškog trenera reprezentacije Crne Gore, i o intimnom, ne samo seksualnom sazrijevanju Stankovog brata Voja mnogo godina kasnije, koji je u vrijeme nesrećne očeve smrti bio u trbuhu majke, po riječima autora ključne figure u filmu, o čemu bismo mogli dugo diskutovati. Ključna tema, pak, krah je cijele jedne generacije stasale u vrijeme raspada Jugoslavije te aktuelna kriza „pravih“ vrijednosti, degradacija sveg savremenog društva. Povrh svega, ovo je trebalo da bude film o Podgorici (nasuprot Titogradu) što on dijelom i jeste, prvenstveno zahvaljujući sjajnoj fotografiji Dimitrija Jokovića koji je uhvatio njene široke planove, panorame koje nagovještavaju ali ipak ne hvataju srž, sam duh Podgorice (scene koje se odvijaju u Titogradu u tom smislu su uspjelije). Pitanje je, pritom, da li „neki novi klinci“ mogu da „ukapiraju“ duh grada s početka devedesetih, i ideale tadašnjih momaka sa rok imidžom među kojima je i glavni junak kojeg kao neiskvarenog, moralno stamenog, što bi se reklo dobrog, starog frajera portretišu Momčilo Otašević (neočekivano uvjerljiv kao Stanko u mlađim danima) odnosno odlični Bogdan, harizmatičan u toj mjeri da praktično nosi cio film, uz pomoć Otaševića, od početka do kraja.
Narativna nekoherentnost dvije vremenske ravni u kojima se radnja odvija, tačnije neuvjerljivost scena koje prate dogodovštine mlađeg brata (igra ga naturščik Filip Đuretić, u skromnoj ulozi lika-naratora) smeta ukupnom pozitivnom utisku, a to je posljedica do kraja neprofilisanih karaktera: čak je i lik majke u upečatljivom tumačenju Ane Sofrenović nedovoljno kompleksan zbog čega se teže mirimo sa motivacijom njenih postupaka, a paradoks je da Nebojša Glogovac u samo nekoliko majstorskih poteza, u tek nekoliko kratkih scena u kojima se pojavljuje, gradi lik za koji tačno znamo ko je i kakav je, i zašto baš tako postupa. Nasuprot tome, u mnogim momentima Vukčevićev film djeluje nekako suviše naivno za surovo, devastirajuće vrijeme koje živimo, a čije su sjenke jasno vidljive u možda najuspjelijoj sekvenci – onoj koja se odvija u mračnom noćnom klubu „Romansa“. To što se jedan kupleraj zove tako romantično trebalo bi da bude ironično, a nije – jer se sav mulj mutne vode s Mareze jasno predočava u scenama koje su kakav-takav dramaturški vrhunac filma.
U liku glavnog negativca (u tipičnom tumačenju Emira Hadžihafizbegovića) prepoznajemo osnovnu, iako skrivenu, slabost autora koji ne želi da nam pojasni koji su to uzroci društvene i propratne moralne krize čijim se posljedicama pozabavio. Vlasnik košarkaškog kluba koji postaje Stankova meta, naime, uopšte nije iz Podgorice, a nije čak ni porijeklom iz Crne Gore, pa tako ne može biti simbol ovdašnjih tajkunskih/mafijaških struktura moći/noći, posmatrano u širem društvenom kontekstu. Kako je moguće snimati film o rasapu moralnih vrijednosti, o debaklu makar jedne izgubljene generacije, i to ne samo iz Podgorice nego iz svih gradova i krajeva bivše SFRJ, a ne identifikovati STANJE STVARI, djelimično prikazati ili makar ovlaš naglasiti ZAŠTO se to desilo? Taj neoprostivi -više etički nego li estetski- propust nismo očekivali od reditelja i ko-scenariste filma koji nosi transparentni naziv „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“, rođenog 1974. godine, koji je negdje u prvoj polovini devedesetih napisao knjigu čije je korice krasio lik Če Gevare... mnogo godina prije nego li je snimio svoj prvi igrani film.
Iako je, u međuvremenu, umnogome sazreo u svom režiserskom rukopisu, pa za razliku od „Pogleda sa Ajfelovog tornja“ u filmu „Dečaci iz ulice Marska i Engelsa“ nema viška stilskih i montažnih efekata niti insistiranja na „modernosti“ forme, ipak nije uspio da snimi dovoljno kvalitetan film, mada je bilo potencijala - možda zbog toga jer nije promišljao film o Stidu „koji će spasiti čovječanstvo“ već o arhetipskoj krvnoj osveti smještenoj u specifične društvene okolnosti garniranoj kompromisnim epizodama o seksualnom sazrijevanju šesnaestogodišnjaka koje (pogrešno) karikaturalno igraju svi mladi glumci izuzev Anđele Mićanović, a njima se pridružuje iskusni Branimir Popović, podjednako isti u bilo kom filmu.
„Na neku čudnu foru“ priča ipak jeste dirljiva (nerijetko se približava patetici čiju rampu srećom ne prelazi); Stanko, junačina i nesuđeni rok heroj ostaje nam u sjećanju, baš kao i numera Ace Tabaša -„Ne brini“, nekad u izvođenju grupe U škripcu a danas u interpretaciji Damira Urbana koji ima simpatičan cameo. Simptomatično je to što Stankov bend simbolično nazvan „Titograd“ koji se kao proslavio tom pjesmom (zanimljiva epizoda u filmu), odnosno rok ikonografija i imidž glavnog junaka nije više bliska nekim novim generacijama, a i to je valjan razlog zbog kojeg je svršetak mogao da bude gorči, u svakom slučaju tužniji i bolniji (i za gledaoce, a ne samo za protagoniste - starije generacije).
Jer, krajnje je vrijeme da se zabrinemo za ono što je bilo, što je moglo biti – i ono što tek dolazi.
Ocjena 6/10
Prvobitno objavljeno na portalu Gardencafe.me