1. IVAN GROBENSKI – LESSONS IN LIFE AND LOVE (19 bodova)
Do pre nekoliko godina, albumi poput ovog bili su retkost na našem diskografskom nebu. Kao da se naši autori stide ovako intimnih ispovesti…(…)... Neko ko nam je dao na uvid svoju intimu zaslužuje, ako ništa drugo, da se pažljivo sasluša. Poželjno je višekratno preslušavanje, na obostranu korist, i autora i slušaoca. (S. S.)
Lekcije koje nam je Grobenski ponudio su one koje se ne uče iz knjiga, već one koje te ošamare u prolazu između dva doba, na toboganu odrastanja gdje svako „gore“ mora da se završi „dolje“, na stazi s više prepreka nego čistog puta; to su lekcije koje većina nas i ne nauči, bez obzira koliko ih ponavljali, naglas, s rukama na ušima. Susreti sa smrću, svijetom u kome moraš odrati dupe da bi preživio najčešće ne radeći ono u čemu zaista uživaš, susreti s onima koji ne cijene ono što si, i zavisnost od odnosa koji razaraju više nego što sastavljaju biće onako kako očekujemo. (D.E.)
2. BEDOUINE – BEDOUINE (18 poena)
“Nema toga kome se Bedouine neće svideti. U pitanju je „lepota“ kao filozofski pojam. Čista, nepatvorena lepota…” (S.S)
“…Njen prvi album je filigranski producirana i aranžirana, fragilno interpretirana i povrh svega prekrasna kolekcija pjesama na tragu najvažnijih kantautora našeg vremena, u pojedinim pjesmama čini se da se nadovezuje na poetiku onih najvećih - Nika Drejka i Leonarda Koena, ili, čak, Laure Marling” (N.G.)
3. SVEMIRKO – VANILIJA (17 poena)
Na jedva izdignutoj granici između neosjetljivog i pretjerano emotivnog, na tom parapetu s kog se može krenuti na jednu ili na drugu stranu sopstvene osjetljivosti, Svemirko 'ispričava' svoju stranu odnosa koji mu remete unutrašnji mir. 'Ispričava' od glagola ispričavati, jer dominantna je neka krivica koju lirski junak svih njegovih pjesama razvlači kroz prostor i vrijeme albuma „Vanilija“.Nisu to konkretni prostor i vrijeme. Zvučno se osjeća dominacija osamdesetih, pa ipak ovaj album nije sasvim 'retro', kakvim ga svi predstavljaju. Pozne sedamdesete i rane osamdesete su nostalgična podloga za jednu savremenu verziju doba u kome su emocije bile iskrenije, nefiltrirane onim što smo o sebi imali priliku da kažemo, bez ubjeđivanja da smo dobro ako nismo bili, i na vrijeme kad su nas ljudi posmatrali, a ne tumačili kroz ono što smo im servirali unaprijed” (D. E.)
4. CRVI – PIŠE NAM SE DOBRO (14 poena)
“Ako postoji dominantan koncept na ovom albumu, u svih sedam pjesama (osma je live verzija jedne od tih sedam) to je 1. lice jednine, potpuno lična perspektiva koja ni u jednom trenutku ne ulazi sasvim u prostor kolektivnog. Nema tu ni dvojine, čovjek je sam, ali ne samom sebi dovoljan. Na ovom albumu nema prošlosti, nema mnogo ni budućnosti, sve je potpuno posvećeno trenutku sadašnjem, pa i ako se negdje pojavi malo optimizma, što ulazi u kategoriju predviđanja, prag vremenske distance se neće prekoračiti…(…)… Diskretni prelazi iz sirovog u meditativno, gdje ovo drugo češće dominira u instrumentalnom dijelu, razlivajući se po svijesti na gotovo poznat način – ti prelazi su još jedno od obilježja poetike Crva” (D. E.)
5. STEPA EP (13 poena)
Ove godine nisam čuo mnogo albuma na kojima je pet, ili čak svih šest, odličnih pesama. Samo ću dodati da kombinacija čvrstine i osećajnosti u glasu Lole Miković evocira uspomene na Ettu James (Ok, preterao sam, ali ne mnogo)! Treba pomenuti i ostale članove benda, posebno Aleksu Majstorovića, majstora gitare, koji je spoznao istinu oličenu u izreci „manje je više“! Jedino na čemu treba još da porade kao bend su "žive" svirke na kojima, pre svih, Loli treba vremena da se opusti i da pruži svoj maksimum. (S.S).
Slijede pojedinačne liste članova redakcije Stereo Art magazina:
Najbolji debi albumi i EP izdanja po izboru Dragane Erjavšek:
1. Ivan Grobenski – „Lessons in Life and Love“
Volim da osjetim iskrenost, volim da budem ubijeđena da je sve o čemu neko pjeva istina, proživljenost upakovana u nešto što se s lakoćom proguta, da bi kasnije iznutra razložilo sebe na sitne nelagode i otvorila nova saznajna polja, te probudila neke zaboravljene nelagode, stavila na tacnu pokušaje koji su se udavili prije nego su bili dovedeni do svog konačnog oblika, obavijeni pobjedničkim krikom. I zaista nije bitno koliko je Ivan Grobenski od svega toga zaista samog sebe dječaka ili čovjeka unio u svoj album „Lessons in Life and Love“, ja se bartovski odričem čovjeka, ostavljam umjetnika i njegove lirske junake, a u ovom slučaju sam ih prepoznala sve kao ljude od krvi, mesa i zabluda, krvi, mesa i onoga što se usuđuju ili ne usuđuju. Ljude od krvi, mesa, strahova i mišljenja.
Ovakav literarni siže (ovdje imamo konceptualni album kako god ga okrenemo, ne strogo povezan rasporedom pjesama koliko njihovom uzajamnošću, jer u centru imamo istog lirskog čovjeka, nekog ko nije digao ruke, ali nije sasvim srećan), dakle, ovakav siže je sam od sebe tražio mirniju atmosferu, budući da muzički „pripovjedač“nije agresivan, koliko god da nije ni pasivan u potpunosti. Nježne su tu gitare, nježna klavirska rastapanja koja pomalo traže da vizueliziramo priču, bukvalno navlače na filmsku atmosferu, ritam je ponekad u minus postupku, kao tapkanje u mjestu, čime 'oslikava' bezizlaznost i odsustvo snage.
Ostalo je na ovom albumu nekog osjećaja sobne atmosfere, neke skučenosti čak i onda kad se Grobenski trgne i pobjesni u ime svog junaka, podigne reglere tako da ga čuju... da ga čuju susjedne tri prostorije, možda na spratu iznad i to je to. Ali ovakvi albumi su slika iznad slike i iznad njih je plafon koji ograničava mogućnosti. Bolja produkcija bi uzela malo od ubjedljivosti, malo od samoće i usamljenosti u kojima se rodi i u kojima se gradi ovakav lik, a to ne bi album „Lessons in Life and Love“ izdvojilo na listi najboljih u toj mjeri da znam da ću ga prenijeti u godinu o kojoj još uvijek ne znam ništa.
2. Dogs in Kavala – „3 pesme“ EP
Psihodelični zvuk poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina s kakvim se susrijećemo na mini izdanju beogradske trojke Dogs in Kavala bukvalno sačuvava (namjerno se poigravam dužinom glagola 'čuvati’) duh vremena kome je posvećen. Način na koji uspijevaju da s malo riječi, ali dugim gitarskim i ritmičkim sučeljavanjima, promjenom tempa i poigravanjima s primarnim zvukovima dočaraju emotivna stanja, osjećaj prema sebi i svijetu, te sažimanje sa svojom drugom polovinom, postaje način na koji današnjem dobu, u kome svako ima pravo da beskrajno potura svoja mišljenja, odgovaraju svojim proširenim ćutanjem.
Na ovom mini izdanju se nalazi i, po mom razmaženom mišljenju, najbolja regionalna pjesma iz ove godine, „San u snu“, jedno muzičko rastapanje boja, jedna gotovo dodirljiva stvar koja može da se rastegne kroz decenije, a da ostane sva netaknuto sjajna i postojana. Malo riječi, a velike istine, i jedna umjetnička tišina koja će podivljati do kraja pjesme, skačući iz čiste agresije u pasivnu agresiju, pa opet nazad.
3. Svemirko – „Vanilija
Kao što sam već napisala - na “Vaniliji” se zvučno osjeća dominacija osamdesetih, pa ipak ovaj album nije sasvim 'retro', kakvim ga svi predstavljaju. To je album koji je uspio tokom cijele godine da održi sopstvenost i posebnost. Jednostavnost izrečenog, a komplikovane međuljudske iskričavosti, zaogrnute 'zvonkostima' i drugim efektima koji iz pozadine zvuče kao muzika za ples (što svaka od ovih pjesama na kraju dana i jeste, za plesove udvoje više nego solo cupkanja nogom u ćoškovima klubova), učinili su da Svemirkova priča uvijek bude negdje u podsvijesti, da se njegovi svedeni refreni niotkuda zavrte u glavi i obilježe neka poglavlja za koja ni on sam ne bi pretpostavio da su ispisana na temeljima onoga što je stvorio.
4. Crvi – „Piše nam se dobro“
Album koji se manje bavi uzrocima, a više posljedicama, više se bavi onim što jeste, a ne onim što je bilo ili moglo biti, i na nevjerovatno suptilan način autora sjedinjava s glavnim junakom. Frustracija i nezadovoljstvo nisu lažni, već opipljivi poput istine oblikovane u kamenu. Isto kao što se ne bavi uzrocima, čini se da ne traži ni konačno rješenje. Poenta je u neprestanom traženju, a ne mora biti završeno nalaženjem. Čovjek u njihovoj verziji može okvirno znati šta želi, ali postoji i varijanta po kojoj to ne mora biti nužno nešto što će mu prijati. Ovaj album ne zove na revoluciju, već podsjeća, pritiska i tek blago upozorava.
Svaka od pjesama kao da je ispjevana u grču, u nekoj panici od potrebe da se kaže. To ih na nekom nivou približava i dramskom kodu i čini ih glamuroznijim, upečatljivijim i izuzetno teškim za odsustvo reakcije. Ma kakva ta reakcija bila. Opširnije u recenziji.
5. Dimitrije Dimitrijević - „Južno“ EP
„Južno“ nije (EP) album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.
6. Phoebe Bridgers - Stranger in the Alps
8. Creeper – Eternity, In Your Arms
9. Priests - Nothing Feels Natural
9. Stepa – Stepa EP
10. Dingospo Dali – Sve dok mislim da je ovo drugi svet
Najbolji debi albumi/EP-ji, domaći i strani, po izboru Srđana Strajnića:
1. Stepa – StEPa
Zašto Stepa na prvom mestu? Prvo, zato što je ovo, u užem smislu značenja reči „debi (debut)“, prvi odlazak na bal (izlazak u javnost) mlade, osamnaestogodišnje Lole Miković, koja je po mom mišljenju jedan od najvećih talenata koji se pojavio na našoj sceni, možda najveći od pojave Dunje Ercegović. Drugo, neki debitanti u nastavku ove moje liste su već imali manje ili više uspešne karijere (Grobenski, Vunturišević, Crvi), odavno su preležali dečije bolesti, pa su samim tim u povoljnijpoj poziciji u odnosu na one koji se prvi put pojavljuju na sceni. Treće, taj EP zvuči kao da je desetogodišnja karijera iza nje/njih.Četvrto, osim ne baš najsrećnije izabranog imena grupe (mene uporno asocira na Vojvodu Stepu Stepanovića, a i neki metalci sa početka veka su se zvali Stepa), sve ostalo mi se kod njih sviđa. I muzika, potpisuje je ceo bend, koja se posle prve dve objavljene pesme ("Next Time", decembra prošle i "See Me", maja ove godine) razvija u pravcu rokerskijeg zvuka, i tekstovi pesama, potpisuje ih Lola Miković, koji ostaju u zoni interpersonalnih odnosa, ali su ti odnosi prikazani iz sasvim ličnog ugla. Na Lolino pevanje ne treba trošiti reči, pa nismo gluvi, pobogu!
2. Zephaniah Ohora – This Highway
Žanr sladunjavog kantrija, koji toliko volim, imao je ove godine nekoliko uzleta – veteranka Lee Ann Womack sa svojom pesmom „Hollywood“ i Slaid Cleaves sa „To Be Held“ su odneli „šnjur“ ali ni Zephaniah Ohora, koji nije iz Nashvillea već, gle čuda, iz New Yorka, nije za potcenjivanje. Srceparajući brojevi kao „He Can Have Tomorrow (I’ll Take Yesterday)“ ili „She’s Leaving In The Morning“ otopili bi i kamen a kako neće ovo staro srce. Na kraju, malo upozorenje – ovde se radi isključivo o ličnim preferencijama, pa ako vam je patetika strana izbegnite u širokom luku!
3. Bedouine – Bedouine
E, ovde je situacija drugačija. Nema toga kome se Bedouine neće svideti. U pitanju je „lepota“ kao filozofski pojam. Čista, nepatvorena lepota. Dakle, prvi epitet koji ide uz muziku Azniv Korkejian, Jermenke iz Alepa u Siriji, je „lepo“, tek drugi je „tužno“. Da se epiteti sabiraju, rezultat bi bio „izuzetno“.
4. Evan Bartels – The Devil, God and Me
Folk je muzika koja ima problem sa raznovrsnošću. Ta jednostavnost strukture folk pesme baca u problem njene izvođače. Šta god da probate, neko je to već na sličan način otpevao. Mladi Evan Bartels je kao uzore izabrao Bruce Springsteena i Johnny Casha, što pokazuje da, ako ništa drugo, ima ukusa. Njegove pesme pokazuju da bi se tim uzorima u dogledno vreme mogao opasno približiti.
5. Ivan Grobenski – Lessons of Life and Love
Iz recenzije: „Efektno nasnimavanje vokala ostavlja najjači utisak. Na nekoliko mesta na albumu se primenjuje ta tehnika koja obogaćuje inače veoma škrtu i razuđenu zvučnu sliku. Zvučnu sliku koja baš takva i treba da bude da bi bila u saglasju sa tekstualnim predloškom ovog izdanja....(...)...Morate priznati da je našim slušaocima lakše reći „do you know I fucked your mother“, kao što to Grobenski kaže u uvodnoj pesmi, nego „znaš li da sam ti jebao majku“. Najvećim autorima sa engleskog govornog područja koji pevaju na maternjem jeziku to otvaranje tipa „heart - ili primerenije u ovom slučaju - cock on my sleeve“ odavno nije problem – u stvari, bez njega je nemoguće postati veliki rock autor.
6. Bojana Vunturišević - Daljine
7. Anton i Hevi Hipi Bejbi - Rečeno, učinjeno ili ne, od toga sve zavisi !
9. Dogs In Kavala – 3 pesme
Najbolja strana i regionalna debitovanja 2017. po izboru Novaka Govedarice:
1. Bedouine – Bedouine
1. Svemirko – Vanilija
Dva ubjedljivo najslušanija debi albuma godine, u mom slučaju, oba na samom vrhu najboljih uopšte uzev a ne samo debitanti godine.
Bedouine je singer-songwriterka ezoteričnog porijekla, svira akustičnu gitaru i komponuje vanvremensku muziku koja u (indie) folk fioci, a za mene lično i mnogo šire, nije imala premca ove godine. Njen prvi album je filigranski producirana i aranžirana, fragilno interpretirana i povrh svega toga prekrasna kolekcija pjesama na tragu najvažnijih kantautora našeg vremena. Instant klasik, kako bi se to reklo, ali riječ instant ne priliči njenoj nesvakidašnjoj svevremenosti.
Tektonsko osvježenje na regionalnoj pop sceni priredio je Svemirko, autor neodoljivo (neo)romantičnih pjesama u kojima baštini duh osamdesetih, istovremeno donoseći raskošni moderni štih i šarm, pogotovo u izvedbama uživo. Na sceni praćen izvrsnom ekipom muzičara, već je postao kultna pop persona na trasi od Zagreba do Beograda, ali da je sreće njegove zarazne melodije i poetični tekstovi pjevali bi se horski u neuporedivo većim koncertnim prostorima...i pod terasama.
2. Girl Ray - Earl Grey
Najzabavnije debi izdanje godine snimile su djevojke iz Londona, kao trio koji predvodi Popi Henkin. Njen glas je čista, nenaslućena čarolija, a njine pjesme pulsiraju razdraganošću i razigranošću, uz retro zvuk koji asocira na one najfinije, opskurne ali opčinjavajuće, britanske i škotske indie pop bendove. Svježina kojom "Earl Grey" odiše isparava i iz imena, a posebno iz nonšalancije instrumentalnih dionica, da ne hvalim posebno - jer je ne mogu ishvaliti koliko zaslužuje - način na koji Popi pjeva. Ove cure ne brinu brigu oko top lista-nja, uživaju u svakoj sekundi muziciranja!
3. Bohemija - Sve naopako
Autorsko remek-djelce Janka Džambasa, multiinstrumentaliste iz Niša koji potpisuje skoro “sve” - tekstove, aranžmane i muziku na svom prvom albumu. Isti se može nazvati konceptualnim ostvarenjem, pritom je beskrajno maštovit i melodičan, sa retro referencama kao i većina do sada pobrojanih naslova (na mojoj listi). Ovakav poetski pop barok potpuno je apartna pojava pod domaćim nebom, iako postoji nit koja ga povezuje sa (predivnim) Popcycle projektom Milana Glavaškog.
4. Moses Sumney – Aromanticism
Mozes živi u Kaliforniji ali porijeklom je iz Gane, možda baš zbog toga ima najimpresivniji vokal među novom generacijom kantautora, a njegova senzibilna muževnost osnova je svih, redom ljubavnih pjesama. I on je snimio konceptualni (neo soul/pop) album, ali tematski a ne idejno, sa duboko introspektivnom lirikom pisanom iz perspektive emocionalno izranjavane osobe. Srceparateljno, katarzično i više no senzualno debitantsko izdanje sa savršenim nazivom.
6. Bojana Vunturišević - Daljine
7. Ivan Grobenski - Lessons in Life and Love
8. Phoebe Bridgers - Stranger in the Alps
9. Priests - Nothing Feels Natural
10. Dogs in Kavala EP
10. Stepa EP
10. Sir Croissant EP
