Urban & 4 – Iskra

Rijetkost je sačuvati se od banalizovanja sopstvenog izraza u trenucima kada negdje postoji osjećaj da je skoro sve rečeno, i jednog dana se sve pretvori u načine. I u suzdržanost. Glede tog drugog, od Damira Urbana dobijamo novu pjesmu rijetko, što nije pitanje nedovoljnosti inspiracije, koliko nepotrebnosti da se ponavlja. Urban se javi samo onda kad ima nešto dobro, nešto kompletno, nešto čemu se ništa više ne može dodati, niti oduzeti ni u kom smislu. Ostao je to njegov prepoznatljivi jecaj, nježnost koja je uvijek na dvadeset četvrti dio sekunde od grmljavine, ali dovoljno da ne zagrmi, isti je prostor u kome se jedva nešto malo lebdi iznad zvuka, a u isto vrijeme se gvozdenim čizmama drži za poentu. A poente su, a tu već dolazimo do načina, ono kad je „mala vrba“ negdje „iskra“ koju je stvorio kremen, negdje gdje je prljavost nerazumljivog zla koje može uzbuditi, ali nije poenta u zlu koje uzbuđuje, već u nerazumijevanju, u onom sloju koji ima priliku da se suočava, ali sporo, o, da, što sporije odrasti, Vrbo. Ovo je jedna od najuspjelijih pjesama o roditeljstvu na svim jezicima koje razumijemo svojim rođenjem, himna i sjeta u isto vrijeme. Ovo su možda godine u kojima nam Urban ne podmeće ništa što nije vrijedno onoliko koliko svi od njega očekujemo da bude vrijedno, i zaista je uživanje makar samo jednom godišnje dobiti ovakvu pjesmu od njega.

The Marshmallow Notebooks – As if

Usput , ne pitajući, saznamo iz uskih kantautorskih krugova da se taj „Destruction“ album već dugo čeka. Ali nakon novog singla The Marshmallow Notebooks, vjerujemo da imamo što čekati. Tako je malo istinski milozvučnih pjesama u kojima bijes opravdava svu ljubav koja zove na nove početke. Tako je malo nježnih, predivno orkestriranih pjesama u kojima se može čuti klarinet danas. Vrata koja se zatvaraju za bolje imaju ne samo klarinet, već i violinu, imaju lagana prelivanja po 'pragovima', imaju diskretan iskorak iz pjesme u stvarni svijet prije finala, kao da ih je neko odškrinuo, pa se zatvore ponovo, jer nečeg u svemu tome nije bilo dovoljno. Detalji koji nadrastaju pjesmu „As if“ odjednom postaju važni koliko i pjesma sama, koliko i taj umilni glas Matije Habijaneca koji nam je, bar nama koji nemamo priliku slušati nastupe uživo, jako nedostajao.

Neon Wife – Back Row

Bolno sjetna pjesma koja kao da je sve vrijeme na zamišljenoj klackalici uspijevajući da izbalansira ritam, novo je poglavlje u radu Irene Žilić i Lucije Potočnik, koje će, ako sve bude po planu, biti s jeseni uokvireno EP izdanjem pod nazivom “My, Oh, My”. Žilićeva je već diskretno uvela pop senzibilitet u svoj kantautorski folk izraz, pa ova pjesma i nije bila toliko iznenađujuće drugačija od svega što smo od nje čuli. Ipak, fokusiranost na ujednačenu ritmiku kroz čiju se konstantnost opijajuće senzualnim glasom pjeva o prodiranju na granicu svjesnosti nakon što je (junakinja pjesme “Back Row”) u nekim juče bila povrijeđena, te o načinu na koji je lako povrjeđivanje prihvatiti kao dio sebe (naravno, u širem značenjskom okviru), sve je to dobro poznata motivaciona podloga za svježu povratnu reakciju. Neon Wife su nam ponudile pjesmu iz koje se teško izvući bez posljedica (ako pod posljedicama brojimo taj zarazni refren koji ostane zaglavljen beskonačno dugo u podsvijesti, naravno).

Irena Žilić – EWO

Ovo proljeće izmamilo je dodatnu inspiraciju Ireni Žilić ne samo na gore predstavljenom novom projektu, nego nam, evo, stiže i “EWO”, novi singl koji je snimila pod svojim imenom, kao već renomirana kantautorka. Blagi zaokret predstavlja upliv elektronike u njen instančani autorski muzikopis, ali ona pliva puzdano i u tim, za nju neistraženim vodama (što potvrđuje i u Neon Wife). Pjeva o životnim prelazima, strahovima od (naglih) promjena, ali i svjesnosti da život teče svojim tokom, pa stoga stoji potreba da se jedinka mijenja, kako za sebe, tako i sa drugima. Irena se, evo, mijenja tiho i sensualno, ali ne više suzdržano, sve zrelija i zavodljivija na sceni koju zauzima iz različitih uglova.

Risaund – Teretnjak

Neki trend minimalističkih poetskih slika upletenih u zvučne zavjese jednog novog doba za pop muziku, pop muziku kojoj nije cilj da se uz nju pleše koliko da se aktivira novi sloj osjetljivosti na spoljašnje emitovanje uznemirenja, kao da je uhvatio zamah u posljednje dvije godine. U svoj toj sanjivosti i meditaciji, čija osnova je u zacrtanoj liniji ritma, nerijetko dominantan bude gitarski sloj, kao u pjesmi „Teretnjak“, koja lirski ide od opšteg ka individualnom, ali melodijski se razvija iz unutrašnjeg jezgra ka spolja, bivajući u prenesenom smislu reakcija, eruptivno oslobađanje iz nametnute oivičenost koje se ogleda u dekonstrukciji mita o braniteljima. Bend Risaund nije novo ime, ali su tu nakon duže pauze u nekom novom sastavu, novi i za neke od nas koji ih prvi put slušamo.

Dingospo Dali – Slabost

Grupa ne baš srećno izabranog imena prevazišla je svoje početne slabosti, uočljive na solidnom debi albumu, i snimila najbolju pjesmu do sad. “Slabost” zrači vjerom u sebe, zvuči samopouzdano i vrlo gusto što se tiče svirke i aranžmana, čak i produkcije. Tekst je jak po sebi, uzme i ne pušta slušaoca, a zvonkim glasom pjevačica Sandra Vidojević na neki način kreira kontrast tamnom i teškom instrumentalnom dijelu numere. Pred sami kraj cjelina se transformiše u drugojačije, još jače i opasnije biće. To nije biće ništavila već unutrašnji glas preispitivanja i pronalaženja. Čini se da su Dingospo Dali pronašli pravu mjeru, pa i svoj stil, na dolazećem drugom albumu “O nečem lepom”. Zato ga nestrpljivo čekamo.

Mnogi Drugi feat. Valentino Bošković – Galileo

Zanimljiva zvučna kreacija benda Mnogi Drugi ih je konačno izvela u prvi plan, ne oduzimajući ništa od uigranosti s prvog albuma, pa ni razigranosti i blagog cinizma, samo što je u pjesmi „Galileo“ cinizam prerastao u satiru, zvuk se iz pomalo predvidljivog, ali sasvim dobrog pop roka zaokrenuo prema psihodeliji, a gostovanje Valentina Boškovića je proširilo, čini se, publiku i na tu Valentino Bošković ekipu. Ako ravnozemljaši pomisle da im je ovo himna, recimo da su već na pola puta do prosvjetljenja. Možda na trećini. Ostaće i njima odlična duvačka podrška, prizvuk zavjere iz pozadine kroz koji se provlači jezivost, a negdje i podsmijeh skriven ispod vokalne ozbiljnosti. Kad kažem vokalne, mislim na oba vokala.

Nellcote – Trouble in Disguise

Nellcote i dalje vole fraze, ali njihovo spajanje uvijek iznenadi inovativnošću. U srži najnovijeg singla „Trouble in Disguise“ prostor je podređen poetskom čovjeku, oslikava njegovu potrebu (jer ovo je pjesma o potrebi) više nego molba. Ta esencijalnost jednog bića da se prepozna u svemu što dotakne, pa da se istog tog odriče zajedno s drugom osobom, to vrišti iz svake sekunde ove pjesme. Pomalo filmska atmosfera i glas Ergotićev koji uvijek kao da je došao s najoštrije ivice jecaja, i gitara koja kao da je pozajmljena iz bluza s namjerom da se nikad ne vrati nazad, sve nam to daje povoda da o novom albumu (malom ili velikom, šta bude prije) razmišljamo kao o nečemu što nam je poznato, samo prošireno novim utiscima. I samim tim da jedva čekamo.

Mary May - Song For Eunice Kathleen

Junis Ketlin je pravo ime Nine Simon i ovo je posveta njoj kao aktivistkinji više nego muzičkoj ikoni, nastala povodom projekta Femme Nouvelle. Singl se komotno mogao naći na s pravom hvaljenom debi albumu Mary May jer ona ni ovom prilikom ne zvuči kao debitantkinja, veća kao kantautorka upečatljivog dara. Njena interpretacija je emotivno dirljiva, na početku melanholična sve do momenta kada, u refrenu, ne pokaže svu svoju snagu i želju za promjenom. Angažman autorke polazi od životnih okolnosti naslovne junakinje, i njene nekadašnje, nezaboravljene borbe, šireći tematske proporcije i na društvene prilike danas. “Song For Eunice Kathleen” sanja bolju sutrašnjicu, na račun nepravedne jučerašnjice, a bogme i današnjice. Zato je ova pjesma uspravna i dostojanstvena, upravo u duhu, u skladu sa slobodarskim i slobodoumnim Nininim stvaralaštvom, i stavom.

Detour - Ima i nema

Detour neosjetno skreće sa milozvučne ljetnje melodije i izmaštanih smirujućih predjela, kroz zgusnute slojeve sjajnog aranžmana, ka tematici koja nije nimalo prozirna. Stihovi su natopljeni supstratom melanholije i filosofije:

“Vrijeme je opsjena

Kog ima i nema

Tebe ima i nema

I više te nema

( O kako tužan kraj)”.

Ima prolaznosti, ali nije da nema uživanja u ljubavi, ljepoti, životu i muzici samoj. Ova je slatko-grka numera upravo dokaz tome, nalik prozračnim oblacima posmatranim iz plažne perspektive, iz kakve bogougodne, dremljive pozicije, uživajući u trenutku svim čulima – no, ipak, sa sviješću da i taj prekrasni trenutak trenutno prolazi. Jedan treptaj, koji u svom subjektivnom trajanju može izgledati kao čitava vječnost, ili cijeli život, kadli dodir vjetra ili Sunca ili onoga što ne znamo što je ili ko je – učinilo je svoje. Nebo je, opet, nesagledivo plavo i vedro do u beskraj... ni traga od najmanjeg oblačka na njemu.

O kako tužan, i kako predivan kraj.