Singlovi
Mark Lanegan neumorno nastavlja da objavljuje - novim singlom najavio je (već) sledeći solo album “Straight Songs Of Sorrow”, ali i memoarsku prozu pod indikativnim naslovom “Sing Backwards And Weep”. Po sopstvenom priznanju, dok je pisao tu svojevrsnu autobiografiju otvorio je Pandorinu kutiju sa duhovima iz burne prošlosti, pa je ponukan teretom emocionalnog bagaža i u procesu pisanja teksta nedosegnutog pročišćenja - napisao pjesme za još jedan solo album. Ovaj put na njemu gostuju Greg Duli, sa kojim je snimio kultni The Gutter Twins LP, legendarni Džon Pol Džons, potom Voren Elis iz benda Bad Seeds, kao i kantautor Ed Harkort kojeg smo nekako izgubili sa radara.
Sudeći po prvoj, magnetski privlačnoj sedmominutnoj numeri, u kojoj je prema sebi samom surovo iskren, ovogodišnji album bi se mogao priključiti našoj listi albuma koje s nestrpljenjem očekujemo (na kojoj se nalazi i prvo solo uradak pomenutog Dulija). To posebno što je isti inspirisan ne toliko događajima i ličnostima, koliko li proživljenim emocijama iz života harizmatičnog autora i izgleda još uvijek prisutnim traumama – da ih uslovno tako nazovemo, budući da uvid u knjigu nismo imali - koje potiču iz formativnih dana sa ulica Vašingtona i Screaming Trees perioda , dakle Osamdesetih, i Devedesetih kada je scena iz Sijetla proživjela vrhunac...
Fanfare ugasle ljubavi raskošno bruje u ovoj troipominutnoj, bezobraznoj, necenzurisanoj pop pjesmi – jer postoji i ona druga verzija, sa alternacijom za noseće stihove “Ma dala si sve od sebe/ stvarno neka te to ne jebe”!
Ubitačan bubanj služi kao kormilo za zanosnu, razdraganu melodiju, te kao snažna protivteža bogato orkestriranim gudačkim i duvačkim dionicama što streme da song o prestanku jednog ljubavnog odnosa učine većim od života. Taj stilski zamah promišljeno pojačava tragizam lirskog trenutka, ako ga sagledavamo iz perspektive žene koja biva ostavljena, dok muški subjek(a)t – iz svog subjektivnog ugla – prosto poleti na krilima slobode ne obazirući se na ono što je slomljeno. Možemo samo da slutimo kako se dotična Ljubav (s)lomila, a i ne moramo, jer nazad nema pa nema – GOTOVO JE SVE!
Riskantna, ali raskošna transformacija u prvom singlu s novog albuma Pearl Jam, u skladu sa naslovom numere “Dance of the Clairvoyants”, donosi osvježavajuće plesne uticaje. U početku je teško prepoznati i glas Edija Vedera a karakterističnog zvuka grandž veterana, jednog od ključnih rok bendova devedesetih, nema ni na pomolu – u cijelosti zvuče drugačije nego što su nas navikli. Dvije decenije nakon epohalnog proboja i čak trideset godina nakon što su nastali, u najavi dolazećeg, jedanaestog studijskog albuma “Gigaton” čine se nikad mlađim, paradoksalno potpuno udaljeni od eruptivne sviračke energije i prepoznatljive, strastvene Vederove interpretacije kojom su se proslavili.
Beogradski indie pop duo začudnog imena, koje duguje pjesmi omiljene im grupe Radiohed, predstavio se svojim trećim singlom. Ovaj put Katarina Vukoman ne pjeva na engleskom jeziku, kao u prethodne dvije pjesme koji su učinili da Weird Fishes bude primjećen, a upliv elektronike je još veći i kulminira u podrivajućim dram end bejs ritmovima u središnjem dijelu numere “Ovde”.
Katarinin kreativni partner i ujedno gitarista, Peđa Todić, napisao je višeznačan tekst u kojem se posebno izdvajaju stihovi “Ovde vreme stoji/ovde pripadam/zauvek i nikad”, a zatim nastavlja bez predaha: “Bojim se da ćutim/bojim se da znam/gledam u tišinu/čujem samo mrak”.
