Nježni gitarski uvodi, pogotovo ako ste slušali Anu Ćurčin samo u varijanti s gitarom, budu laka veza s onim senzibilitetom koji je njegovala u prvim suočavanjima s publikom. Nije to nježnost iza koje se krije lako lomljiva junakinja sopstvenih stihova, već snažna lirska Ana, ona koja će svoju sabranost i volju preispitati kroz sve što doživi, povezati se iznutra, pa tek onda pustiti iz sebe najbolju verziju pjesme preživjelih.
U bendovskoj verziji posebnost njene usamljenosti nije izgubljena, već je nadograđena novim spoznajama, drugačijim ekspresijama na istu temu, i samim tim stvara utisak djeljivosti.