Ritmičke meditacije su postale toliko raznovrsne da svaki izvođač može sebe nazvati originalnim u vodama nečeg što već dugo postoji kao podpravac u muzici. Upravo dadaistički pristup (jer bez obzira koliko u autorskim namjerama ima nekog reda, ne mora ga nužno biti kod primalaca utisaka)čini da ponavljanja motiva mogu da se razliju u nepoznatom pravcu. U lirskom se razlikuju onoliko koliko se snatrenja svakog pojedinačnog čovjeka razlikuju, dok u auditivnom smislu ipak podliježu manje ili više sličnim odsustvima provokacije (više su u pitanju 'nagovaranja'), pa se svodi na poigravanja tempom, osobena lelujanja u međuprostoru i maštovitost u aranžiranju. A tu mogućnosti ima koliko i nepovezanih misli.