Muzička podloga je stabilna, neka sanjiva linija ritma, posebno u uvodnom dijelu, kad se najavljuje ono što se u pjesmi „neće“ događati. Podsjeća na blago drmusanje u učmaloj svakodnevnici, na neproduktivnost i letargiju, nešto što se događa u pozadini besposlenog i neaktivnog. Kasnije se ritam malo razbudi, taman toliko da se izvede ovaj zaključak da je sve poznato, da je sve isto svaki dan, uz diskretan, zagušen uzvik , neko razloženo, polutiho „A“ koje umire u trenutku kad bi za očekivati bilo da se pretvori u prodoran krik. Sjajna slika stvarnosti čiji se korijeni mogu potražiti na dvijema podlogama: nekoj ličnoj koju je pjesnik/muzičar (ne baš tragično, više pomirljivo) preživljavao, a i na nekoj globalnoj gdje se stvarnost lirskog subjekta utapa u opštu balkansku kolotečinu (ili netečinu, ako bi bilo dozvoljeno izmišljanje riječi). Ovo drugo je vjerovatnije, jer se lirski subjekat obraća množini kad kaže: „Sve znate“, pa je kolektivna slika dominantnija od individualne. Tek na kraju izvire bijes zbog postojećeg stanja, vokal koji je sve vrijeme bio obojen prihvatanjem i žaljenjem odjednom postaje sredstvo osude i ova pjesma postaje protest u svom najpitomijem obliku.