Braća Stevanović, Petar i Vuk, ovoga puta stoje iza svakog takta koji se čuje i svake otpevane reči ovih pesama. Ne mislim pri tome na njihov kompozitorski i tekstopisački udeo u ovim pesmama, jer su u komponovanju imali saradnju sa Milanom Bjelicom i Petrom Pupićem, a u pisanju teksta pesme „Možda je vreme“ pored pomenutog Bjelice i sa Buč Kesidi duom – Lukom Racićem i Zoranom Zarubicom. Kažem „stoje iza svakog takta…i svake reči“ zato što to ranije nije uvek bio slučaj. Govorio sam o tome već, kao da je postojao neki ironijski odmak u vokalu, kao da im je pomalo neprijatno što pevaju neke svoje pesme. Ovde toga više nema. Samouvereno i suvereno (svoj na svome!) su pristupili ovim pesmama i to je dalo rezultata.
Dobili smo dva kvalitetna letnja hita koji se neće slušati samo jedno leto. Oba su u „beogradski funk“ maniru, ma šta to značilo. „Opet“ je nešto sporija u odnosu na „Možda je vreme“ (92 prema 104 bpm) ali obe imaju taj prepoznatljivi beogradski gruv. Treba ipak reći da taj „beogradski funk“ ili „beogradski groove“ već izvesno vreme živi u Pančevu, u studiju Krokodil braće Stevanović, ali i u prstima Petra Pupića – Egreta i u mozgu Milana Bjelice. Bjelica je „mastermind“ novog beogradskog pop/roka (ovo rok je tu da bismo ga distancirali od trepa) oličenog u Buč Kesidiju, Ivi Lorens, Oli Pop, Ivici i Ljubičicama. U muzici svih njih se lako može prepoznati „magic touch“ Bjelice, čiji je osnovni moto „ni trenutka dosade!“. Dakle, pesma mora držati pažnju od početka do kraja, ne sme biti „ravnih“ delova pesme koja daju slušaocu prostora da razmišlja o kliku na taster „next“. Težak zadatak, koji se u novije vreme mora rešiti pod obavezno. Ponuda je velika, prelazak sa pesme na pesmu tehnički lak tako da više nema onog nekedašnjeg „slušam ovo samo zato što me mrzi da odem do gramofona i promenim ploču“. Sa pesmama „Opet“ i „Možda je vreme“ nećete imati tih problema – jedini problem će biti da li na „repeat“ staviti prvo jednu pa drugu ili napraviti plejlistu od te dve pesme i staviti na „loop“.
Tekstovi nisu baš za Pulicerovu nagradu za poeziju, ali su sasvim svrsishodni – letnji hitovi zahtevaju letnje teme, a seks je jedna od njih. Pesme su na neki način tematski povezane, i to nedorečenošću tog odnosa o kome govore. Video klipovi koji ih prate su posebna priča. „Možda je vreme“ su režirali Rastko Ilić i Mia Mlinarević koji su se opredelili za vizuelno veoma atraktivnu svedenu estetiku boja i silueta, čime se muzika stavlja u prvi plan.
Video klip za „Opet“ je delo majstorice žanra, nenadmašne Marine Uzelac. Spot je kombinacija dokumentarnih (snimaka samih izvođača) i igranih segmenata koji se savršeno uklapaju zahvaljujući izuzetno tečnoj montaži (Nataša Pantić) i koloritu koga ti segmenti dele (direktor fotografije Aleksa Borković). Da je Marina najbolja režiserka spotova kod nas to mi odavde odavno znamo, ali u poslednje vreme se ta istina širi i van regiona. Za spot „Opet“ Marina je u Rimu, na „Rome Music Video Awards“ dobila nagradu za najbolju režiju. Sasvim zasluženo.