Bez Farelove “farenhajtovštine”, sada snižene temperature ali povišene (unutrašnje) emocije, u nešto više od dva fristajlerska minuta, Beck je izvukao bluščinu iz njedara, usnom harmonikom pulsirajući a vokalno intrigirajući kao u prvih nekoliko albuma kada se proslavio. A proslavio se baš eklektičnim žanrovskim miksom (bluza, kantrija, roka, indi folka, fankija itd.) i izuzetnim izvođačkim rafinmanom, ali i autorskom inventivnošću baziranom najprije na postmodernističkim strategijama, a potom na "klasicističkim" formama. Iako se čini da njegova muzika u cjelini nema tu svježinu i nepredvidljivost koju je imala do albuma “Sea Change”, možda baš novo ostvarenje, za koji nije potvrđeno kada tačno izlazi, povrati bazičnu radost komponovanja i fan-tastičnog kreativnog eksperimentisanja.