Sigurna sam da gledanje sopstvenog festivala kako raste budi u organizatorima neki roditeljski ponos. Ali ne rastu svi festivali na isti način. Nekima je cilj omasovljavanje publike, a neki su zadovoljni publikom koja zna šta je došla da čuje. Za te druge uvijek imam posebno poštovanje. Kvalitet prije svega, pažljivo probrana imena (jasno je da postoje ograničenja u finansijskom smislu, ali i dalje se može birati) i domaćinski odnos i prema učesnicima i prema publici – nema to svaki festival. Na nekima vam daju akreditaciju, pa vam ne dozvoljavaju da priđete pozornici na trideset metara, na drugima vam je uskrate iz nepoznatih razloga, možda zato što ne prepisujete iz saopštenja za medije ili kažete da su im hedlajneri loši, a vi samo imate svoje mišljenje.

SeaRock ne boluje od dječijih bolesti. Ima dozu smirenog pristupa svima, pa ako nervoza i postoji unutar organizatorskih redova, ta nervoza još uvijek nije izašla na površinu. Uvijek ljubazni kad vam je potrebna informacija. Uvijek zadovoljni onim što na kraju ispadne. Uvijek realni po pitanju očekivanja, i uvijek realni po obavljenom poslu. A nije to samo posao, već neizmjerno zadovoljstvo, dovoditi u Crnu Goru muzičare koji nikad ne bi stigli do nas, šačice poštovalaca americane i američkog folk rocka. Kao što sam gore napisala, odnos organizatora i publike uvijek podrazumijeva izvjesnu bliskost, pa i onda kad se uopšte ne poznaju.

Pustim „Mr Brightside“ toliko glasno da ne čujem svoje misli. Da se prisjetim te silne emocije, tih nevjerovatno živih slika koje tjeraju da uđeš, postaneš šta god da pjesma od tebe traži. Te isjeckane, filmske detalje, tu istinsku opsesiju lirskog junaka kog odjednom poznaješ bolje nego sebe sama. Kakav je (veliki) pjesnik pisao te stihove, kakavi su (iznimno talentovani) muzičari poistovjetili drhtanje, grickanje noktiju, gutanje pljuvačke, bijes, opterećenje sa svojim nervnim završecima na vrhovima prstiju. Nema toga što gitara ne može reći ako je u pravim rukama.

Volim da zovem Wooden Ambulance orkestrom. Ne samo zato što ispune scenu svojom brojnošću ( još važnije brojnošću i raznovrsnošću instrumenata), već zato što divno povezuju publiku s onim što se događa na sceni, a što je orkestar negdje u izvornom smislu i predstavljao. A ta drama, ta pozorišna melanholija, to su same pjesme. One slome na dobar način. Vrate na bolna mjesta, ali vrate i osjećaj koji tada nije registrovao bol. Nije im vraćanje jedina sposobnost; te pjesme znaju i da suočavaju, velikim očima suprotstave danas onom što mislimo da ne osjećamo, osvješćuju, a nekako i opuštaju. Bliskost je u prvom planu. Možete da osjetite i zavolite, ili da potpuno prečujete.

Nakon svakog preslušavanja mini izdanja „1000 zašto 1000 zato“ nikšičkog benda Punkreas, nisam se mogla oteti utisku (a kasnije sam prestala i da se trudim) da mi je upravo kroz slušne kanale prošao najbolji navijački album svih vremena. I nema to veze s prvom pjesmom „El Hijo Del Viento“ koja počinje duvačkom sekcijom, nastavlja u jednoličnom, ali žustrom ritmu, u čijem je fokusu prodorni vokal i horsko napjevavanje, te priča o Klaudiju Kaniđi i njegovim nesportskim aktivnostima. Pjesma je puna divljenja i osude. Divljenja čovjeku koji je, uprkos tome što je bio od onih koji se suprotstavljaju autoritetima, ušao u legendu, te živio na svoj način, ali i osude zbog istog, jer granica njegovih mogućnosti ne bi postojala.

Već je i nakon dva singla (ovdje govorimo o novoj fazi, nakon jednogodišnje pauze) bilo jasno da su neki od ključnih elemenata poetike zagrebačkog benda Nellcote meditativnost, mračnost i prizvuk molitve. No, koliko se u pjesmi „If Only They Could“ usamljenost gasila udvajanjem glasova, toliko ovdje udvajanje i horsko napjevavanje više liče na odjek, na nešto što se odbija o tvrde površine i vraća junaku pjesme „So Long, My Friend“, pa se postojanost samoće se time udvostručuje.