Štapin dinamita čiji fitilj ubrzano sagorijeva metaforički oslikava silinu, žudnju, žestinu kojom odzvanja i odjekuje novi singl grupe Gatuzo u proširenom sastavu. Naime, i ranije ubitačnom dvojcu (Damir Šiljo Trkulja i Goran Martinjak) koji je oduševljavao svojom kompaktnom energijom pridružili su se Jakov Kolega na basu i Stipe Mađor Božinović na trubi koji su proširili i značajno obogatili zvučnu sliku benda.

U rana jutra, ovaj album kao da pruža posebno uživanje svojom osobito(m) kamernom atmosferom, akustikom tuge u dubinama mikrokosmosa kanadske kantautorke zagledane unutra, a ne prema izvana tj. u skladu sa očekivanjima publike, kako to po nepisanom pravilu praktikuju savremene pop zvijezde.

Feist je, nesumnjivo, muzička zvijezda, voljena interpretatorka za koju možda mnogi njeni slušaoci ne znaju da sama piše i komponuje. Kako to često biva kod (kant)autora kojima nije cilj prodati nego poslati poruku, pa čak ni poslati poruku nego skinuti breme s duše, teme iz ličnog života se prepliću sa temama i motivima u pjesmama, direktno ili indirektno. Nerijetko, to su samo manje ili više ekstrovertne eskstenzije osjećanja njihovog kreatora, a po pravilu što je bolje taj proces kamufliran to je pjesma bolja.

Pogodi kamo idemo, kad vode nas luđaci, skockani pajaci, sumnjivi tipovi...“ – da li to Nenad Borgudan, glavnokomandujući u oduvijek simpatičnom pop bendu Detour, pjeva i o prilikama u Crnoj Gori, o neprilikama u Srbiji, jednako kao što svoju poetsku žaoku, iznenada isukanu, usmjerava na unutrašnje stvari Republike Hrvatske kada kaže „fućka mi se za sve profitere, plagijatore, ogrnute u zastave“? A „...svete krave debele od ratova, protestiram jer glupost je ko ljubav, neuništiva“, pa zar to nije stanje svijesti koje bi se dalo globalno primijeniti/promijeniti, zar se ne odnosi na raspored snaga pomahnitalih duhova, silnih sukobljenih interesa, neskrivene borbe koje ne prestaju, za (pre)vlast, kapital i (nad)moć. Možemo li se prizvati pameti i izabrati zdravorazumski, da ne bismo, hm, najebali??

Nesuvisli režiserski potezi uzbunjuju oči a nepravilni pokreti kamere udaraju u čelo gledatelja prinuđenog da istrpi još jednu patetičnu verziju filmske teme sa novog albuma slavnog dvojca iz Hrvatske. Džaba spektakularna, nedirnuta ljepota Durmitora, ambijentalna draž drugih kadrova snimljenih u Crnoj Gori, uzalud je i grandiozan monjument poput pulske Arene kad jedva da možemo dočekati završnu scenu njinog najnovijeg spota.

Ispravite me ako griješim ali muzika ne pomaže, nego su se 2Cellos dobrano zaigrali na krilima bjelosvjetske slave, donedavno praveći visoko producirane a kvalitetne i dopadljive spotove, a već nekoliko puta prikazujući pretenciozne vizuelne uradke - za kompozicije čije instrumentalne obrade ne funkcionišu ni sa Londonskim simfonijskim orkestrom. Iz ove (sporedne) Zimerove kompozicije (iz znamenite filmčine Ridlija Skota) izbacili su ženski vokal bez kojeg, prosto rečeno, ne ide... Otišli su daleko, popeli se na vrh durmitorskih masiva, ali nije pomoglo, jer je slika promašenija od tona (figurativno, naravno), tačnije od izbora ovakve melodije.

A šta su inače simpatični momci mogli očekivati od tipa čije je umjetničko ime  - Keky! Aleksandar Kerekeš, imenovani fotograf i direktor fotografije, na korak do kič folk estetike kojom se "uspješno koristi u narodnjačkim krugovima", ruinirao je njihov aktuelni video klip do granice negledljivosti. Ni žal ne ostaje, da je moglo da bude bolje, jer zaborav stigne brže-bolje, bolje čim prije nego li kasnije. Ako uopšte izdržite do kraja...

Ako izuzmemo nagrađivane i kvalitetom već prepoznate filmove prikazane tokom prve polovine poznatog međunarodnog beogradskog filmskog festivala – “Ona”(Elle), “Mjesečina” i “Mančester na moru”- održanog od 24. februara do 6. marta (ako računamo i dodatni dan za projekcije, mahom dobro posjećene), koji je i ove godine ponudio raznovrstan i čini se uobičajeno izvrstan, iako ne pretjerano inventivan izbor iz aktuelne svjetske produkcije, novi filmovi Toma Forda, Džima Džarmuša, Pabla Laraina, Olivijea Asajasa, te debiji Hane Jušić i Vilijema Oldrojda u svakom slučaju spadaju u sam vrh ponuđene obimne filmofilske trpeze (preko 110 filmova uz propratne programe, od kojih je autor ovog teksta pogledao tek petinu). Ono što bi mogao biti zajednički imenitelj ovim izabranim, po poetikama potpuno različitim naslovima, jesu izuzetna glumačka ostvarenja, vrhunski dometi kako glavnih tako i sporednih glumaca, od kojih su neki bili nominovani ili su čak dobili prestižne strukovne nagrade. Pomenimo i da je za pobjednika  takmičarske srpske selekcije proglašen “Rekvijem za gospođu J." u režiji Bojana Vuletića, premijerno prikazan na Berlinalu, kao i još nekoliko ekskluzivnih filmova koji su odmah potom doputovali u Beograd, a pošto će se svi uskoro naći u regionalnim bioskopima eto mogućnosti za opširniju opservaciju. Među najlošijima na ovogodišnjeg  FEST-u, praktično bez premca i duboko na dnu našli su se Kusturičin grozni galimatijas "Na ml(ij)ečnom putu" i " To je samo kraj svijeta", po svim parametrima katastrofalan filma Gzavijea Dolana, ali o njima detaljnije nekom drugom prilikom.

“Nisi kao ostale djevojke

Ne postoji ništa na ovom

svijetu poput tebe”

Kada ste poslednji put čuli ovako čudesno iskrene stihove u trominutnoj pop pjesmi koja nema viškova, nepotrebnih efekata, solo tačku instrumentaliste ili (bilo) kakvu egzibiciju vokaliste?

Negdje tokom šezdesetih godina prethodnog vijeka??

Strana 6 od 12

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio