RECENZIJA 2 u 1: Dimitrije Dimitrijević - „Južno“ EP i “Ponestaće” EP

04 januar 2018
Author :  

Postoji jedna ravan na kojoj može da se za nešto kaže da ima etno motive, a da se ne misli na vremena koja se pravimo da su prošla. To je prostor u kome se glasovi generacija preklapaju, hronotop koji podrazumijeva rušenje živog, da bi se gradilo nešto samo navodno življe. Ti glasovi starog se na samom početku mini albuma „Južno“, u pjesmi „Niko ni od koga“ poigravaju sa svakodnevnicama, susretom brižnih sa nemarnima, podsmijehu koji se uguši pred količinom slijepe ljubavi. I baš tu, gdje se odvaja dijete od doma, dočekuje nas Dimitrije Dimitrijević pjesnik kakvog oduvijek želimo u muzici, spretan s riječima, onaj koji prepoznaje velike momente u sitnim gestovima i sjenkama koje se slivaju i nestaju, i od toga pravi slike koje se indiskretno uguraju u sjećanja kao da su naša.

Otužni glas Dimitrijev iz te početne pjesme će se prebaciti u svaku sljedeću, taj neki žalosni vapaj pregažene osobe iz tamnog ćoška koji se zatvara u sopstveno žaljenje, nebitno da li pjeva o tome koliko je samom sebi previše, ili mu je neke druge osobe premalo. Uz gotovo umiruće gitarske zvuke, ne teatralno umiruće, već zaglušujuće, kao da udaraju o zidove i skliznu na pod, dobijamo atmosferu samoće, ali samoće udvoje, stvarne ili imaginarne dvojine – to već nije bitno.

„Južno“ nije album za opuštanje, jer u stanju je da izazove nemir i anksioznost na svakom sloju svog putovanja kroz interpretacijske svjetove svakog pojedinog slušaoca. Kao takav, da li zbog namjere ili proste stvaralačke nesvjesnosti autora, u stanju je da ostane, ako ne kao zvučna cjelina, a ono kao sjećanje na to kako smo se osjećali dok smo ga slušali. Time je odradio svoje, dovukao do tačke na kojoj se ona praznina svojom punoćom razlaže i van okvira muzike, nešto što se rijetko događa, pa samim tim i pamti zauvijek.

a0527575325_16.jpg

Drugi EP Dimitrijev, pod nazivom „Ponestaće“ je jedna muzička minijatura, ali samo ako uzmemo u obzir da se radi o nekih osam minuta materijala. Kad je sadržaj u pitanju, imamo emotivno, misaono i stilski jedan zaokružen album, sav od usitnjenih gitarskih treperenja, pozadinskih zvukova, ritma koračanja kroz napuštene hodnike sjećanja i onoga što u datom trenutku ostaje za čovjekom, atmosfere praznih soba u kojima se svaki zvuk završava na prašnjavim kredencima.

Dimitrijev prigušen, i prijatan u isto vrijeme glas, a posebno način na koji se poigrava dužinama riječi i intonacijom, približavaju ovaj album performansu koji ne traži ni akciju, ni reakciju. Krajnji osjećaj je da se radi o samo jednoj pjesmi koja nikad ne završava, već je naglo prekinuta na pola potrebe da se kratki rezovi skupe u nešto smisleno. Ono što se zaista osjeća je samoća, zbunjenost i svjesnost, malo nostalgija, a sve je to praćeno preispitivanjem, više zbog viška slobodnog vremena, nego zbog pitanja na koja će se jednom odgovoriti. Jedan vrlo čudan lirski čovjek živi u pjesmama Dimitrija Dimitrijevića.

Dimitrije Simović je nama poznat kao član (basista i vokal) benda Igralom iz Niša, benda koji je podigao očekivanja na polju energične amerikane na našim prostorima samo jednim albumom. Na isti način u svom solo projektu podiže očekivanja i trenutno mi nije baš jasno u kojim bih ga izdanjima radije slušala, ali nadam se da će jednako biti posvećen i bendu i sebi.

689 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio