RECENZIJA: Svemir - Male Laži (2016)

19 jun 2016
Author :  

Ime Zvonke Obajdin se u Crnoj Gori prvi put čulo onda kad se pojavila možda i najbolja kompilacija ikad objavljena u Hrvatskoj pod nazivom „Bistro na rubu šume“, čiji je ona idejni tvorac i koordinator. Na toj kompilaciji, objavljenoj u tri dijela, provukla su se neka od trenutno najboljih imena kantautorske, nezavisne i DIY produkcije.

I baš negdje od tada za mene počinje ova „svemirska priča“, ovo čudno stapanje s drčnom predstavom žene koja zna gdje je i kako se hoda po vrelom asfaltu svakodnevnice.

U muziku nije uletjela kao klinka, pa nas je poštedjela silnih verzija svojih pubertetskih ljubavi i razočaravanja u ljubav i svijet oko sebe, već se javila sa zrelim i sređenim mislima, tek blago obojenim nemirom, nesigurnošću, ali sasvim sigurno da iz svega što stvori isijava zrelost i sposobnost da i za desetak godina stane iz svega napisanog.

Pažnju na svoj bend publici u regionu je skrenula drugim albumom , a to što se relativno brzo i treći našao u zvučnicima, govori dosta o ozbiljnosti i upornosti ove sjajne muzičke ekipe kosmogonijskog imena. I bez obzira što se Zvonka kao autor, instrumentalista i vokal često stavlja ispred ostatka benda, njihovo sažimanje je na trećem albumu bespogovorno uspjela misija.

Zajednički imenitelj svim pjesmama na albumu „Male Laži“ je potreba da se izazove reakcija lirskog objekta. Na taj način se izgradio taj neki atmosferični koncept koji je nerazgradljiv u svoj svojoj moći. Postoje i druge poveznice na albumu, gitarska i bubnjarska sučeljavanja koja se prenose iz pjesme u pjesmu poput nekoliko rijeka koje se ulivaju u jedno more, čineći da cijeli album zvuči kao (gotovo) jedinstven pozorišni komad, sa svim elementima dramske radnje. Bubanj najčešće biva dominantan, kreće se od pravolinijskog, suzdržanog održavanja pulsa do ejakulativnog prskanja i beskrajnog zadovoljstva. Pozorišnoj atmosferi doprinose i prateći vokali, koji uopšte nisu pozadinski dekor, već u nekim situacijama su podjednako važni saradnici u dijalogu, te od dosade spašavaju gotovo isključivi odnos jedan na jedan lisrskog subjekta i lirskog objekta.

Možda je taj bubnjarski ritam toliko upečatljiv zato što je jedini u datim momentima moćan da se suprotstavi Zvonkinom glasu. Čudan je taj prelaz između drskog, bijesnog režanja koje je na neki način njen zaštitni znak, do nježnog, sjetnog i opuštenog opjevavanja stanja pomirljivosti i nesigurnosti u sebe. Ma kako ranjivo zvučala, nikad ne zvuči bespomoćno i to je možda najprivlačnije kod nje; nema prenemaganja, nepotrebnih uzdaha, uvijek je spremna da sačuva pribranost i da stavi do znanja da nije od onih koji se povlače. Malo je takvih vokala na regionalnoj sceni.

Sve ovo gorepomenuto se odmah na početku albuma, u pjesmi „Male laži“ izdvaja kao pravilo koje će se do kraja albuma malo kad promijeniti. To neko dugo „u“ u pozadini koje će smirivati strasti svaki put kad se podigne tenzija u ovoj meditaciji, bubanj u toku hvatanja daha vokalnog soliste, i razigrana gitarska podrška nose ogledalo novog početka lirske junakinje.

A onda iz energičnog, drčnog, glas u „Iz Daljine“ je smiren, ranjivost i nemoć se skrivaju iza želje da bude primjećena. Zvonka je vrlo zrela pjesnikinja, i vrlo vješta u korišćenju deskripcije da bi opisala sopstvene unutrašnje borbe; njen osjećaj za detalje i izbor riječi koje levitiraju između poetskog i svakodnevnog su zaista umjetnost iznad umjetnosti.

„Vrijeme“, koju potpisuju članovi benda (tekst: Matko Boršić) pomalo podsjeća na hitove ženskih pop bendova osamdesetih, drugačija od ostalih po zvučnoj scenografiji i nekom nenasilnom optimizmu. Takva predstavlja predivan uvod u „Zmajev Dah“, veselu ne samo zbog „lala” raspjevavanja na koncu refrena, već i samom svojom suštinom, tom osjećaju miline i opuštenosti o kome pjeva.

„Zimska“ je muzički savršena, poput nekog vodopada ispod kog želiš da prođeš, nadvladava riječi, ali nije neko energično prepucavanje instrumenata, već pitko i učinkovito proticanje kroz minute. Ovdje i glas i riječi ostaju u drugom planu, gitara je preuzela na sebe emociju i time neverbalno postaje nosilac najviše informacija.

„Kasno (Indian Summer)“ je smirena pjesma o odlasku. „I da voziš sve do kraja svijeta/vidio bi uvijek isti prizor“ je više podsjećanje nego upozorenje, upozorenje na činjenicu da će iza veze ostati toliko stvari i toliko mjesta koja će otvarati asocijativna polja, vraćati misao o prošlosti i čuvati od zaborava. Riječju, može se fizički otići, ali mentalno samo potpunom amnezijom.

A na spisku najljubavnijih pjesama na svijetu, one posvećene sopstvenom djetetu/djeci teško da mogu imati konkurenciju. Tako i „Dunjina pjesma” zrači silnom roditeljskom brigom, privrženošću, ali i prepoznavanjem sebe u sopstvenom djetetu, jer ono kako ona vidi svoju junakinju/kćer u ovoj pjesmi, tako ja vidim Zvonku prije dvadesetak godina. Sastavljena od sitnih zapažanja, ogrnuta dugom gitarskom buntovničkom ceradom, ispod koje su, pored ljubavi i brige, još i zadovoljstvo i odobravanje, „Dunjina pjesma“ je pravo blago ovog albuma.

Resto pjesama na ovom albumu su u posebnoj kategoriji poimanja. Jedna kompletna obrada možda jedne od najdražih mi pjesama benda The Cure, koja je već odavno postala “svemirska” zahvaljujući nekom live nastupu benda. No, negdje odstupa od zvučne ležernosti koja dominira na albumu i od cijelog jezičkog niza, nije diskretno „ušetala“ na album, već je ubačena i to se osjeća. Draže bi mi bilo da je ostala na svim live nastupima ovog benda, a bila preskočena na albumu.

Ne osjećam isto kada su u pitanju pjesme dva čuvena hrvatska pjesnika koje je Zvonka „uglazbila“ (kako je lijepa ta riječ „uglazbiti”, tako svemoćna, čini da povjeruješ cijelim bićem da se sve, baš sve na svijetu može pretvoriti u muziku, a i može ako znaš kako) za svoj album. „Pobratimstvo lica u svemiru”, jedna od najljepših pjesama Tina Ujevića , sa svojim himničnim prizvukom, optimizmom , vjerom u ono što jesmo, a ne u ono što možemo biti, dobila je savršen oblik, dobila je drčnu izvedbu, gromku i odlučnu interpretaciju i zaživjela novim, jednako lijepim životom. A drugačije nije smjelo s takvim stihovima.

Druga je „Snijeg” Vjekoslava Majera, koja zatvara album. Nekako zatvara album u osjećajnom smislu, zatvara ga prolaznošću života, savršenom gitarskom podlogom za otužnu istinu iz koje ne izbija očaj, već pomirljivost kakvu imaju samo oni koji su ispunili svoju misiju na zemlji. U svakom smislu prijatan završetak albuma, iako blago neprijatna pomisao koja se provlači kroz stihove.

I na samom kraju, uporediti ovaj s prethodnim albumima, pa reći da li je bolji i lošiji, s moje tačke gledišta nije moguće. Zvučno postojaniji, vokalno je upečatljiviji, iako ponekad možda i previše nepokornosti ima, onda kad vokal bukvalno istupa pred instrumentima i zaglušuje ih, konceptualno je otvoren i razliva se ponekad izvan svoje hermetičnosti, no koncepti i nisu nešto što je od presudnog značaja ni u dosadašnjem Zvonkinom radu, što u konačnici ostavljaja svakoj od pjesama izvjesnu samostalnost. Ipak, ima nekih pjesama i načina koji su već obilježili mene kao osobu koja će se ovom albumu još dugo vraćati.

1338 Views
Dragana Erjavšek

Email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio