Ovog puta nema suptilnog ulaska u prostor muzike, nego smo nekako odmah u epicentru zvuka, u 'prostoriji' o čije se zidove odbija sva muka teških saznanja, i vraća se tačno na onu tačku na kojoj je slušalac najranjiviji. Ako ova 'prostorija' ima svoj fizički ekvivalent, a ono najviše liči na crkvu, jer je hladna, jer od vrha kose do plafona je dovoljno prostora da sva muka neprocesuiranih tokova života ostane na vrhu jedne glave, na pola puta između ulaznih 'kapija' do oltara. S takvom scenografijom svijet koji će nam se otvoriti ima predvidljivih tonova, ali i nepredvidivih refleksija autora u kojima ćemo se, htjeli ili ne (a ponekad je teže neko obično) prepoznati, a nismo bili u stanju da ih registrujemo kao otklon od norme, jer je naš osjećaj za normu suštinski defektan, sav od usađenih pogrešnosti, jer bića smo prihvatanja i bića smo navike. Možda je autor zreliji, možda više vidi no mi 'pod brdom', možda je samo drugačiji, pa ne prihvata stvarnost bez svojih otežavajućih istina.

Naslovna pjesma ima i tu napornost koja se ogleda u sukobu misli i svega onoga što dolazi sa strane, a donekle i dozu svečanosti, poput posmrtnog marša koji će se negdje u drugoj strofi razložiti, nešto kao nekontrolisan zbunjenost koju moramo zadržati unutra u trenutku dok oblačimo najozbiljniju od sve odjeće koju imamo (a nemamo ništa ozbiljno) i dok razmišljamo o svemu onome što ćemo tek docnije razumjeti.

I druga pjesma, „Island Life“ ima svoju misaonu težinu koja će se iz gotovo savršene slike pretvoriti u traume koje su ponesene iz kuće i provlače se kroz sve važne i manje važne trenutke u životu pojedinca. Snažan je taj dijalog između grubog naratora bez imalo takta i brehtovski voljnog lika koji pokušava, ali neće učiniti svijet boljim mjestom. Balkanska svijest igra svoju ulogu i u pjesmi „Small Talk“, gdje je 'small' zapravo ono što mi zovemo praznim. Razgovori koji se vode tek da bi se vodili, pitanja na koja se ne očekuju odgovori, fasada za lijepo vaspitanje, samo gomila bespotrebnih informacija kojom se popunjava vremenska rupa na potezu od osobe A do osobe B, pri čemu je govornik egocentričan čak i u trdnjama da nije. Vrijeme je tu rupu možda izdiglo na imaginarnije razmjere nego što je to bilo kad smo se srijetali licem u lice, i ispunilo bespotrebnijim sadržajima, ali njeni uzroci i njena repetitivna (ne)sadrživost nisu svoju značenjsku strukturu nikad promijenili, to odsustvo svog, drugačijeg, to je konstanta na kojoj počiva. Ima tu dinamike prežvakanih razgovora, i na donjoj je granici krnjeg dijaloga (jer svakako nije klasičan monolog) i manifestuje se ritmički kao udaranje po glavi, tupo udaranje, gotovo preslikano iz priručnika obavezne pristojnosti. Savršena slika čaršijašenja (nadam se da je ovo moja riječ)u nesavršenom poretku naratora.

Pomalo kabaretska „Make up“ ne podliježe predvidljivosti uprkos motivu koji je možda preistrošen, ali aktuelan u svako doba. Smještem u doba savreme svijesti Balkana (potenciram Balkan, jer je to „naše“, a vjerujem da sličnih (be)svijesti ima i na drugim koordinatama)koja ne pušta pojedinca da bude ono što jeste, neuklopljen, ali svoj i nikome na teretu, lirski subjekat je oličenje vječne borbe s drugačijima maskom kao jedinim oružjem, a to je jadna pobjeda, ako je pobjeda uopšte. Jednostavna melodijska zavjesa se iz pomalo jednoličnog 'tapkanja' u mjestu razliva baš u onom dijelu kad se otvore traume iz djetinjstva koje zanijeme, cijeli svijet otvorenih misli i neprijatnih sjećanja ostaje iza mucanja.

„I never said it was nice“ je uznemirujuće turbulentna i unutrašnja strana nečeg što liči na depresiju koja se odomaćila i pokušava da se odbrani od pokušaja da joj se umanji važnost na planu nekih budućih izdizanja iznad same sebe. Nastanila se ta drčnost i grubost na liniji gitarskog nervoziciranja (moja riječ koja kombinuje muziku i nervozu), ali u pozadini se smjenjuju emotivna stanja sjete, melanholije, odricanja od sebe, vraćanja sebi, nelagode i možda pomalo i krivice, bijesa i vapaja za pomoć u pratećim instrumentima koji se uključuju i stvaraju neku vrstu pažljivo osmišljenog haosa, zvukova karakterističnih za nedefinisanost tišine, za onaj prostor koji doziva glasove i zvukove pokupljene usput i sjedinjene na liniji uzburkane misli. To što sam slaba na saksofon i što me i u svojim najveselijim izdanjima tjera na plač, to i nije sasvim dio ove priče, iako je dalo sličan rezultat.

Gitarski neodoljiva „Happy Depression“ možda najviše podsjeća muzički i pjevački na pjesme s prošlog albuma, iako tematski nije usmjerena na lirski subjekat, već na objekat koji se ogleda kroz pripovjedača koji saosjeća. I ovdje će završnica biti u znaku muzičke dominacije koja će potčinjavanje osjećaju zaludnosti izdignuti iznad borbe, nasloniti je na nešto nalik prihvatanju. Samo nalik.

Drugi album Ivana Grobenskog nema lirsku narativnost prvog, već je više impresionističkog tipa; smjenjuju se utisci, pa se slivaju po sistemu vidim-osjećam, prihvatam – ne prihvatam, čujem – žalim što sam čuo. To nisu uobičajeni dualizmi, već su mutirali iz suzdržavanja i nemogućnosti da se pojedinac drži podalje od svih, a u isto vrijeme stvori sebi egzistenciju i promaršira kroz život rasterećen. Sva ta impresionističnost ima svoj muzički mozaik u pozadini kao drugi glas. Ne manje bitan, ali opet nekako drugi, onaj koji pojačava, smiruje ili uznemiruje. Mozaik, jer ponekad zaista djeluje da su neki segmenti tek naknadno uspjeli da se uglave u pjesmu, i tek nakon više slušanja do kraja opravdaju sebe. Ili se to samo željno uvo, koje je prvi album ovog autora prije dvanaest mjeseci izdiglo na sva moguća postolja, ne odriče svoje naklonosti. A s druge strane je, u odnosu prema svijetu, na negaciji. Na kraju je svejedno, jer „On death and other problems“ je performans koji je objedinio nizove koje zakačimo laktom svakoga dana, a da nismo uhvatili nekoliko sekundi da to registrujemo. A kao performans, ne može se zaustaviti na čisto muzičkom „čitanju“.

„Istanbul“ je isprovocirana Konvencijom koja štiti žene od nasilja, pa antiafirmativno, koristeći sarkazam i naizgled beskrajno marširajuće tonove, podiže svijest o pritisku nepravde, i u odnosu na sve ostale naslove, možda samo fokusom svojim potencira tu društvenu angažovanost, a zapravo je dio niza u kom su sve pjesme jednako u službi zdravog razuma i izvlačenja najkraće šibice iz pune šake istih.

Završnica je narativna. Kompletan album ima tu hibridnu formu, ali narativni završetak u potpunosti zaokružuje izvanžanrovsku priču. U jednu pjesmu (a „Everything“ ne liči na pjesmu, više je poseban mozaik-performans) su uspjeli da se uguraju gotovo svi pseudoproblemi izrazitih predstavnika današnjice, onih čiji životi se odvijaju na društvenim mrežama, a ne u stvarnom svijetu. Tu dominira ritam sekcija snagom potrebe svakog pojedinca bez posebnosti da dospije u centar pažnje, zaglušujuće glasna potreba koja savremeno društvo ugurava u jame jednoličja i to je ta poruka kojom se zatvara ovaj pažljivo građen album, ovaj koncept koji je, za razliku od albuma „Lessons in Life and love“ išao od spoljašnjeg ka unutrašnjem, uzimao impulse izvana i preradio informacije u jednu predstavu više nego samo muzički album, koji je u nekom smislu zahtjevan, ponekad i malo pretežak za ispratiti u dahu, a zapravo svjedočanstvo svoga vremena koje će, bez svoje romantizovanosti, uvijek biti na granici da se pogrešno shvati.

Trenutno se nalazim na onom mjestu s kog nisam sigurna da li je ovaj album bolji ili nije od prošlog, što me je usporilo na mnogo načina u pisanju ovog teksta. Jedino što im je zajedničko je odnos prema spoljašnjem svijetu i čovjek koji se potpisao iza svih pjesama. Ali kad se vratimo unazad, pa ne prepoznamo svoje nekadašnje korake (a koraci su metafora za sve što nam ostaje za leđima), pustimo ovaj album još jednom. I čujemo ga drugačije. Scenografija se malo mijenja, postaje toplije i postanemo saosjećajniji. A to je, valjda, sazrijevanje autora, sazrijevanje njegovog pjesničkog umijeća, koje će se opet, već drugi put u dvije godine, ostvariti kroz nova, gorča od gorkih, lepršanja.