U vremenu kad je teško okupiti živu publiku da pogleda jedan ozbiljniji igrani film, entuzijazam ekipe okupljene oko Rokumentarnih dana, festivala dokumentarnog filma u čijem je fokusu muzika, zaista zaslužuje divljenje. S minimumom sredstava, ipak nisu sabili program, već su odlučili da rade onako kako su od početka zamislili – kroz četiri sadržajna festivalska dana provući će nekoliko značajnih filmova o velikim imenima regionalne muzike, i o onima koji su u povojima sopstvenih muzičkih putešestvija.

Festival će se po drugi put održati na dvije lokacije u Nikšiću, u čuvenoj sali JU „Zahumlje“, i u inspirativnom prostoru već kultnog Blues Brothers Bara, čija su vrata već deset godina otvorena za kvalitetne stvaraoce iz gotovo svih oblasti umjetnosti.

Zlatnu Palma pripala je japanskom režiseru Hirokazu Kore-edi za “Shoplifters”, dramu o porodici koja se bori sa siromaštvom ali ostaje na okupu, jedan od najdirljivijih filmova ovogodišnjeg izdanja prestižnog festivala u Kanu, dok je Gran pri dobio njegov mnogo poznatiji kolega Spajk Li, za svoju crnohumornu satiru “BlackKklansman”. Potonji je baziran na stvarnim događajima o ozloglašenom američkom klanu i infiltraciji tamnoputog Amerikanca u redove Kju Kluks Klana, i nagrađen je petominutnim pljeskom publike na premijeri, ali ipak kraćim od aplauza koji je dobio južnokorejski autor Lee Chang Dong odnosno odlično ocijenjeni film "Burning" no isti je ostao bez ijedne nagrade - što je svojevrsno iznenađenje među filmskim kritičarima i poznavaocima filma.

Nagrada žirija dodijeljena je potresnoj priči o napuštenom maloljetnom dječaku koju potpisuje libanska rediteljka Nadin Labaki pod nazivom "Capernaum", a najbolji režiser po mišljenju žirija, kojim je ove godine predsjedavala Kejt Blančet, jeste ugledni poljski sineasta Pavel Pavlikovski koji je u Kanu predstavio još jedan crno-bijeli film "Cold War". Priznanje za scenario podijeli su iranski reditelj i scenarista Džafar Panahi i italijanska autorka Aliće Rorvaher.

Specijalna, takoreći počasna nagrada žirija dodijeljena je Žan Lik Godaru, živom klasiku sedme umjetnosti koji nije prisustvovao ceremoniji dodjele nagrada u Kanu.

Ima nešto u načinu na koji Luce iznese tužnu pjesmu, a da nikoga ne ostavi tužnim do kraja. Uvijek je na pola puta do osmijeha i ostavljanja da okolnosti odrade svoje, a da ona ne staje na tim „kretanjima“ na put. To je potpuna stopljenost nje kao autorke, nje kao interpretatorke i nje kao lirske junakinje sopstvenih pjesama. U tom smislu njena ubjedljivost je potpuno neupitna, ona ne dozvoljava dvojbe, uvijek bi svaka opjevana/ispjevana priča mogla biti baš njena.

Način na koji zagrebački bend ESC Life održava aktuelnim svoj album iz, sad već davne, 2015. godine, najmanje djeluje kao namjera da se skrenu pitanja o novom albumu, iako to jeste prva misao koja se nametne. Čini se da je svaka od pjesama negdje oživljavala i postajala centralnom pjesmom određenog perioda, što u konačnici govori o albumu više nego da je ostao zarobljen u okvirima jedne diskografske godine.

Tako se pjesma “Hero of the decade” prije godinu dana pojavila u rearanžiranoj verziji, a nekoliko dana unazad je iz jedne audiovizuelne radionice izašao i spot.

Lars fon Trir, enfant terrible svjetske kinematografije, za svoj novi film tvrdi da je najnemilosrdniji i najbrutalniji do sada! Vidjećemo koliko ima krvi na površini i metafizike u dubini već večeras, tj. pogledaće srećnici na premijeri u Kanu, ali izvan konkurencije za prestižne nagrade, a mi ostali sačekaćemo da Met Dilon (kakvog nikada ranije nismo gledali - serijski ubica bez grama savjesti), Bruno Ganc, Uma Turman i ostatak ekipe stigne u bioskope u blizini, ili makar festivale unutar regiona…Čini nam se da šokantnosti ima u izobilju, ali da li je samo sebi svrha ili pak gradivni elemenat antologijskog filma, poput recimo "Antihrista", saznaćemo u skorije vrijeme... P.S. (15.05.) Preko stotinu gledalaca, kako javljaju ugledni francuski i britanski mediji, napustilo je premijeru filma "The House That Jack Built"... izgleda da se zaista radi o najnasilnijem i najkrvavijem ostvarenju kontroverznog, ingenioznog danskog reditelja.

Džafar Panahi nastavlja svoju misiju, uprkos zabrani izlaska iz Irana, ali i zabrani pisanja scenarija i snimanja zbog navodne propagande protiv aktuelnog režima u svojoj zemlji (tačnije dokumentovanja demontracija povodom predsjedničkih izbora 2009) ; nastavlja da iznenađuje sa igranim filmovima, i to kakvim - metafilmovima! Takvim se čini i ovo poslednje ostvarenje, koje dobija dobre kritike u Kanu, čije su junakinje tri iranske glumice koje igraju same sebe. “Three Faces” su očito eksplicitnija kritika iranskog društva od prethodnog, fascinantnog (meta) filma “Taksi Teheran”, ako je suditi po prikazanim kadrovima i nagovještenim scenama iz duhovitog trejlera. Neki kritičari ukazuju na uticaj Kjarostamija sa kojim je svojevremeno snimio malo remek- djelo "Krvavo zlato", takođe insajderski prikaz raslojenog iranskog društva.

Najveći hit protekle sedmice, i pjesma koja je pobudila najviše pažnje u alternativnim kružocima, ako zanemarimo niz Artic Monkeys songova s novog albuma, jest ova neodoljiva pop pizdarija Pips, Chips & Videlocips, već duže vrijeme jednog od najbitnijih rock bendova Hrvatske.

Već godinama čekamo njihov novi album, koji će – jednoga dana- vjerovatno biti zbir kvalitetom izjednačenih pjesama kojima s vremena na vrijeme obraduju fanove, ali istovremeno pomiču granice indie rocka, prelazeći iz alternative u besprizorno carstvo mainstream muzike.

Strana 2 od 65

Spotovi


STEREO Art Magazin
Regionalni popkulturni magazin

Impressum

Urednici:      Dragana Erjavšek
                     Novak Govedarica
Saradnici:   Olja Knežević
                     Boris Fatić
                     Srđan Strajnić
Logo:           Uroš Stanojević
Powerd by : ChoDex Studio