Sredinom sedamdesetih sarađuje sa Felinijem i Bertolučijem, u remek-djelu “Dvadeseti vijek” i Federikovoj verziji “Kazanove”, a odmah potom sa Džonom Stardžisom u “Orao je sletio” i Filipom Kaufmanom u “Invaziji trećih bića”. Već tada, dakle krajem sedamdesetih i posebno tokom osamdesetih, do izražaja dolazi Donaldova versatilnost i harizmatičnost u bilo kojem od žanrovski raznolikih filmova, uključujući opskurne filmove među kojima su bili i mnogi neuspješni projekti. Saterlend je ostajao dosljedno uvjerljiv i nezamjenljiv čak i u ostvarenjima kojih se više ne sjećamo. Kuriozitet je da bude dio ekipe filmova “Pasje popodne” i “Oslobađanje” (Deliverance”), oba antologijska i vrlo nasilna – baš zbog obilja nasilja u navedenim naslovima.
Prisjetimo se njegovih uloga u režiserskom debiju Roberta Redforda, “Obični ljudi”, ili pak popularne TV serije “Bafi, ubica vampire”, simpatičnih “Svemirskih kauboja” kada je ponovo glumio sa Klintom Istvudom, ili izvrsne role (i filma Tornatorea) “Najbolja ponuda”, da ne pominjemo recentnije i mlađim gledateljima poznatije uloge u franšizi “Igre gladi” ili pak kontroverznom “Ad Astra”…
Saterlend, inače otac takođe poznatog glumca Kifera Saterlenda, bez sumnje nepravedno, nije dobio Oskara za bilo koji od navedenih naslova, ali je primio počasnu prestižnu statuetu Američke filmske akademije 2017., nagradu Emi za životno djelo, te dva Zlatna globusa – za manje važne TV filmove. To ne osporava činjenicu da je bio jedan od najvažnijih glumaca u proteklih pedeset i kusur godina koliko nas je kontinuirano iznova iznenađivao, i impresionirao na velikom i malom ekranu.
Saterlend je preminuo je nakon duže bolesti, 20. juna, u 89. godini, nedugo nakon napisane autobiografije koja je u originalu naslovljena “Made Up, But Still True”. Jedva čekamo da je pročitamo, jer je živio onako kako je i glumio – bez kalkulisanja; tri puta se ženio, a nekoliko godina bio u intimnoj vezi sa koleginicom Džejn Fonda, djeci je davao imena inspirisana filmovima u kojima je igrao i režiserima kojima se divio…