Ovogodišnje izdanje kotorske Poezike će biti realizovano u dvije festivalske večeri. Spisak gostiju kao da je pravljen u saradnji s našom redakcijom, jer smo većinu učesnika provukli kroz sopstvene tastature, puni hvale proizišle iz istinskog uživanja. Prije svega Kralj Čačka, koji je krajem 2016. godine svojim debitanskim albumom bukvalno u nekoliko dana preokrenuo sve godišnje popise. Sve o albumu „Zemlja Snova“ smo napisali, sve o tome kako zvuči Kralj Čačka s bendom na velikoj pozornici smo napisali onda kada je gostovao na Bedem festu u Nikšiću. Njegova lirska dominacija nije proizvod agresije, čak ni pasivne agresije, već sistematizovanja zdravog razuma u probrane impresije, razlaganje emocija na momente koji prave značajnu razliku u odnosu junaka prema svijetu, prema pojedincima i u odnosu sa samim sobom. Sve te lirske slike ogledaju se u poluhladnoj tečnosti melodija koje jednako pripadaju i kafani, i terasi hotela, i glamuroznom festivalu šansona, i džez klubu, a čini se i bilo kojoj velikoj pozornici. Kralj Čačka će u Kotoru nastupiti sam, a baš u toj mirnijoj varijanti pjesnik je najglasniji.
Iste večeri će u Kotoru nastupiti i Marko Tomaš, pjesnik naših iskrivljenih verzija stvarnosti, pjesnik naših pokušaja da budemo pravični, pjesnik voljenja u našem dobu koje emociju uporno pokušava da uvede u minus postupak, pjesnik ugušenih revolucija, onaj koji ne odustaje od verbalne borbe, koji ne oprašta svijetu kad mu se ne smije oprostiti, prozaista onda kad se rečenica ugoji toliko da preliva preko novih redova, hroničar kad prljavi pokrov današnjice zgazi pjesnika po prstima, čovjek koji voli muziku, a samim tim i život u svim svojim izdanjima. Ovaj dvojac je već u Novom Sadu nastupao zajedno u okviru istog festivala, pa organizatori prepisuju sami od sebe. Doduše, ne do kraja, jer kompletnoj ekipi nedostaje Ognjenka Lakićević, ali njoj ćemo se nadati nekim drugim povodom.
Tomaš trenutno promoviše svoju zbirku „Trideset deveti maj“, Kralj Čačka priprema novi album, tako da će oba ova nastupa imati dozu svježine.
A svježa je za nas i FEA. Još jedna članica Prkosa Drumskog koja je krenula novom, sopstvenom stazom i to tek nedavno, pa nismo u prilici da vam prenesemo utiske o njenim pjesmama. Ali njen vokalni izraz nam je itekako ušao pod kožu. Sonja Segić ima nježnost zadovoljne, a ne ranjene žene u svom glasu, i to je izuzetno prijatno, slušati melanholiju koja neće nužno uvući u depresiju i sugerisati nemoć. Prijatnosti njene interpretacije će se pridružiti i Isidora Milivojević, pa će Prkos Drumski oživjeti na Pjaci od kina na kratko 22. juna.
Dimitrije Dimitrijević je još uvijek nova muzičko- lirska priča koja se u posljednjih šest mjeseci razvija na živim nastupima (mada se radi o iskusnom muzičaru Dimitriju Simoviću iz niškog benda Igralom). O njegovim smo EP izdanjima već pisali na prelazu između dvije kalendarske godine. S osnovom koja čuva suštinu, lako je igrati se detaljima, pa se čini da svako novo izvođenje svake pojedine pjesme zavisi od trenutka u kome prodiše. Radi se o muzici otvorenoj za tumačenja, otvorenoj za nove prostore, iako je na prvu djelovalo da je ostala unutar jedne sobe. Ako je i bila zid, onda je bila onaj na kome je prozor. Od kotorskog nastupa se očekuje najmanje ono što nam je album donio, a to je otvaranje svih zapečaćenih čulnosti koje nismo ni znali da ih uvijek nosimo sa sobom.
Sve češće Dimitrije i Sara Renar nastupaju zajedno. Neodoljiva su ta njihova stapanja na sceni čak i u prenesenim varijantama, tako da nam tek ostaje da čujemo kako to uživo zvuči. Njena scenska grubost, koja je samo gornji sloj osjećajnosti u kombinaciji s Dimitrijevićevom otvorenošću snažno stisnutog sunđera iz kog izlazi svaka kap pokupljenih utisaka, odaje nam utisak autorke i interpretatorke koja tačno zna na kom nivou muzičkog davanja joj je udobno. Sara je itekako domaća u većini naših gradova, a u Kotoru će nastupati prvi put. Ima sjajan album za sobom, album koji je i igra i muzika, i lirske minijature i dramska napetost, i elektronika, a nadamo se i malo akustika, budući da sada već ima dovoljno materijala da svoje nastupe učini nepredvidljivim u svakom trenutku.
Festival će biti zatvoren dugometražnim filmom „Zašto je Dragan napravio orkestar“ novosadske kuće „Rezon“. Film reditelja Nikole Spasića, po scenariju Milanke Gvoić, govori o samoukom romskom muzičaru iz Srema koji muziku koristi ne samo da bi zarađivao, već da bi porodicu održao na okupu. Film o bezuslovnoj roditeljskoj ljubavi i muzici je, čini se, dobar način da se izađe iz kotorske Poezike.
Nadamo se da će 22. i 23. juna biti svima toliko lijepo, pa i organizatorima, do te mjere da će Poezika u Kotoru postati godišnji imeprativ, a ne samo smotra koja nas iznenadi na svake dvije godine.
