Američka poetesa, široj ali i stručnoj javnosti nepoznata mimo matičnog kontinenta, ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost.

Luiz Glik je profesorica engleskog jezika na Jejlu, autorka dvanaest zbirki poezije i dvije knjige eseja - od kojih niti jedna nije prevedena na teritoriji država bivše Jugoslavije. Iako je ovo još jedna iznenađujuća odluka (Nobelovog komiteta) Švedske akademije, koja je nerijetko nagrađivala književnike odnosno književnice kojima je ova prestižna nagrada omogućavala velike tiraže i prevode na mnoge sjetske jezike, nije bilo osporavajućih glasova kao u slučaju prošlogodišnjeg, politički provokativnog i kontroverznog, ali literarno nespornog laureata Petera Handkea. To tim prije je Glik dobitnica svih najvažnijih književnih priznanja u Sjedinjenim Državama, uključujući Pulicerovu i Nacionalnu književnu nagradu.

Njena poezija je veoma intimna i iskrena, naizgled jednostavna, oslobođenja težnje za dopadanjem; u doba kada pjesnici nisu više na cijeni niti su čitani niti slušani, izuzev rok trubadura poput Boba Dilana koji je i sam ovjenčan najprestižnijim književnim priznanjem, ne čudi da je vijest o ovogodišnjoj dobitnici prošla tiho i jedva zapaženo. No, to se ne odnosi na njene knjige koje uživaju veliki ugled među poznavaocima, naročito američkim književnim kritičarima, među kojima je i zbirka pjesama “Ararat”- “brutalna i depresivna”, dakle potpuno u duhu današnjice. Preostaje nam da sačekamo prevod koji će se, kako je to uobičajeno, pojaviti u Srbiji i/li Hrvatskoj, pa pročitamo izbor iz poetskog opusa ili, pak, jedne od tuce pjesničkih zbirki tek šesnaeste žene koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost.